Skladatelj iznad redatelja

Skladatelj iznad redatelja

Američki film Plešimo zajedno ima niz dodirnih točaka s britanskim filmom Billy Elliot koji se ne tako davno prikazivao u našim kinima. Nećemo analizirati dodirne točke dvaju filmova (socijalna i rasna problematika, majčina smrt, iznimno darovit maloljetni junak/junakinja i sl.), ali jednostavno moramo uočiti da se pitanju popularizacije baleta u oba filma pristupa pokušajem da se dosadna klasična glazba razbije daleko zabavnijim i prihvatljivijim pop/rock, odnosno hip-hop umecima (tomu donekle prkosi činjenica da je Labuđe jezero P. I. Čajkovskog u oba slučaja prikazano kao vrhunac baletne umjetnosti). U filmu Billy Elliot pop/rock orijentacija još se drži po strani od službene klasične glazbene podloge (zabavna i klasična glazba strogo su odvojene vrstom scena, a finale je ipak klasičan). U filmu Plešimo zajedno, međutim, na kraju filma dolazi do fuzioniranja hip-hopa s klasičnom glazbom. Audicija za Julliard nije samo izgovor da se u klasičnu baletnu koreografiju umetnu novi i nadasve zanimljivi elementi hip-hopa (kao plesa). Ona je izgovor i za pretvaranje klasične kompozicije u hip-hop (kao glazbu). Scena na audiciji u pravom je smislu riječi vrhunac filma. A zasluga za izniman umjetnički doživljaj svakako ide i skladatelju Marku Ishamu, koji od početka filma mudro gradi suptilnu filmsku kompoziciju.

U početku, naime, možemo čuti da je u orkestar upleten glasovirski motiv. Taj je motiv lajtmotiv u pravom smislu riječi, jer je riječ o motivu, a ne temi (!) koji se izdvaja unatoč zanimljivoj orkestralnoj okolini. Motiv se izdvaja zbog glasovirskog zvuka koji podsjeća na baletnu dvoranu, ali se također izdvaja i zbog svoje repetitivnosti (ali ne doslovne!), koja donekle podsjeća na stvaralačku tehniku Michaela Nymana. Važno je i da se motiv zajedno s orkestralnom pratnjom pojavljuje u scenama u kojima se misli na balet, govori o baletu ili koje vizualiziraju balet (Sarah oblači baletne papučice). Sve to govori da je riječ o lajtmotivu i u doslovnom i u vagnerovskom smislu riječi.

Unatoč profinjenu izrazu, glazba Marka Ishama zapravo se ne postavlja ni u kakav određeni odnos spram sveprisutnog hip-hopa, koji trešti na ulici, u crnačkom klubu, pred školom... Hip-hop je za Sarah alternativno rješenje problema, no pravi je problem uvijek tu i o njemu govori Ishamov glasovirski leitmotiv. Dva su glazbena svijeta postavljena jedan do drugoga, ali kao da se međusobno ne zapažaju. Tek na kraju filma, u opisanoj glazbenoscenskoj kulminaciji, jasno se poručuje ono što se prije naslućivalo: da je odvojenost zabavnog i klasičnog besmislena i da dva svijeta zapravo ne mogu jedan bez drugoga. To je, dakako, zaključak na glazbenoj razini. Na fabularno-filmskoj razini zaključak je sasvim drukčiji — isprazan, površan i klišeiziran. Nije li skladatelj ovaj put nadmašio redatelja i producenta...?

Irena Paulus