Samoupravni sporazum u orkestru? Kaj god!

Samoupravni sporazum u orkestru? Kaj god!

Lovro Matačić iz neposredne blizine (II)

Kasnije, u dječaštvu, nakon početničkih susreta s glazbom, kada me je moj učitelj glasovira Ernest Krauth stao upoznavati s umjetničkim biografijama pojedinih ličnosti zagrebačkoga koncertnog podija (pijanisti Petar knez Dumičić i Antonija Geiger — Eichhorn, violinist Ivan Pinkava i dirigent Friedrich Zaun), prezime se Matačić, premda je očito pripadalo eliti, spominjalo u pola glasa. Poznati je, naime, ravnatelj, napustivši upravo tada starogradiške uze, stao stvarati makedonsku operu u Skopju, ali u početku nije smio stajati za orkestralnim pultom. Vježbao je s orkestrom, solistima i zborom na pokusima, a predstave su vodili drugi. Nisam tada, u sjeni kestenova moje ulice na br. 26, prizemno desno, gdje sam u glasoviranju svladavao skladbe za djecu Aleksandra Tihonoviča Grečanjinova ni slutiti mogao kako ću se za nekoliko godina naći u dirigentovoj blizini.

Ak' nemaš orkestra, onda je opera drek!

Bilo je to u Dubrovniku, ljeti 1953. Posve slučajni susret Gavella — Matačić. Maestro je dio ljeta odlučio provesti u Gradu. U Skopju je netom ravnao Evgenijem Onjeginom, u lipnju u Rijeci Aidom, potom je nastupio u Ljubljani (E. Sedak, navedeno djelo, str. 308-309), a sada se, eto, našao u Dubrovniku, gdje se na trenutak odmara, ali i pregovara za koncert s Gradskim orkestrom iduće sezone (što se u srpnju 1954. i zbilo). Gavella se, onako s nosila (zbog slomljenih ligamenata), pred Bondinim teatrom gdje su se održavali jutarnji pokusi za Goetheovu Ifigeniju na Tauridi (koji će se nastaviti uvečer, na gradačkome perivoju) i kamo su ga svakodnevno vozili bolničkim automobilom prijateljski obratio Matačiću s pomalo zabrinutim upitom: Čuj me, reči, Lovro, kak' se tam vu Skoplju more delati opera? Kakav ti je orkestar? Jer ak' nemaš orkestra, onda je opera drek. Pevače buš pronašel, ali muzikere teško! Lovro, ugledavši dugogodišnjega prijatelja onako bespomoćna na nosiljkama koje su bile spuštene uz ogradu Gradske kavane, najprvo se raspitao za uzroke sadrenoga ovoja na nozi, a onda vrlo uvjerljivo odgovorio kako se Branko ne mora brinuti oko orkestra skopske opere, jer da su svirači skupljeni odasvuda, pak se moglo izabrati ono najbolje što je bilo ponuđeno (potvrdio mi je to prije dvije ili tri godine otac moga zeta, dr. sc. geoloških znanosti, koji je mobiliziran 1944. kao mladić i guslač-amater, pak je zbog te svoje i nevojničke i negeološke vrline još neko vrijeme morao nositi armijsku odoru, budući da su ga prekomandovali u Skopje i tamo je svirao u operi pod Matačićevim vodstvom). Ah, kaj pripovedaš, Lovro, odvratio je djed pola u nevjerici, a pola u šali. Tebi je glavno da pred nekim mašeš. I pesima bi mahal kak' treba lajati, samo kad bi te hteli slušati i gledati. Potomak Géze pl. Matačića odvratio je jednako ironijskim tonom. A ti bi, Branko, i s decom predstave delal, samo kad bi te slušala. Odnijeli su bolničari djeda u kazalište na pokus, a Matačić se uputio u Gradsku kavanu na doručak.

Dal capo al' fine

Tamo sam ga, nekoliko dana kasnije, u večernjim satima, sjedeći zajedno s tada mladim glumcem Tonkom Lonzom, vidio u žestokoj raspri s natkonobarom koji mu je donio naručena pečena jaja. Prema maestrovim organoleptičkim prosudbama jelo nije bilo spravljeno na maslacu (a on je to, čulo se glasno malo prije, izrijekom bio zahtijevao), pak je došlo ne samo do međusobnih verbalnih injuria, već i do ubrzo zataškana incidenta. Matačić je, naime, naglim pokretom lijeve ruke, kao da potiče prve violine na zanosnu svirku (bio je toga trenutka u društvu koje, razumljivo, nisam mogao identificirati), zbacio pladanj s pripravljenom jestvinom na kameni pod dubrovačke kavane, obasuvši poslužitelja bujicom apartnih, nimalo salonskih folklornih izraza. No, ubrzo se sve smirilo i danas mi se čini kako je maestro odigrao, na zadovoljstvo čitava kavanskoga općinstva, predstavu koju je zasnovao mnogo prije. Možda i zbog jedne od dviju dama koje su sjedile za njegovim stolom.

Mnogo kasnije, kada sam u Dubrovniku uzbuđeno živio s Matačićevim koncertima, pronio se glas kako će slavnom maestru konačno biti dopušteno dirigiranje i u zagrebačkoj operi. Ravnao je već davno orkestrima i opernim ansamblima u Rijeci i Ljubljani (a dakako, tada, i u svim svjetskim glazbenim metropolama), ali do Zagreba još nije smio. No, došla je veljača 1965. i Lovro Matačić stao je za pult Zagrebačke filharmonije, a potom je 2. ožujka 1965. (za intendanture Mirka Božića) dočekan gromoglasnim povicima dobrodošlice prije prvih taktova predigre za Borisa Godunova u Miletićevoj kući. Angloamerička fraza standing ovations pravi je eufemizam za pljesak koji je te večeri pratio predstavu.

Petnaestak godina poslije, smio sam, igrom slučaja, pratiti Matačićev rad iz zamračena gledališta. Nisam, dakle, bio ni usputni prolaznik, mladac na dubrovačkim ulicama, niti sam sjedio među publikom u koncertnoj dvorani.

Zagrebačka opera, prosinac, 1982. Priprema se Zajčev Nikola Šubić Zrinjski. Dirigira osamdeset i trogodišnji Lovro Matačić, a režira Kosta Spaić. Molio me redatelj (s kojim sam godinama, kao mlađi njegov kolega, bio u oscilantnim, ali, moglo bi se na kraju reći, uvijek u više no korektnim odnosima, čak zgodimice i u gotovo prisnim relacijama), neka dođem na prvu kontinuirku (pokus integralnoga scenskog djela; glazbenom terminologijom rečeno — dal capo al' fine). Dirigent, orkestar, pjevači i redatelj usklađuju prije odvojene pokuse. Treba uskladiti soliste, zbor i orkestar, redatelj i dirigent sporazumijevaju se tiho, mehanizam predstave, uz samo rijetke upute scenografu, kostimografu, kao i meštrima tehničkih struka, počinje se uhodavati.

Kotrljanje maestrova suglasnika

Nakon otprilike sat i pol pokusa, oko pola dvanaest, neposredno prije zakletve Zrinskoga, u sredini br. 12, poco andante (H — dur), rogovi i tromboni pianissimo, a potom rog-solo, pak tromba, flaute, oboe, klarineti i fagoti — dakle čitav puhački dio orkestra (štrajh, tj. gudački korpus ovdje je tek u funkciji pomalo sordinirane zvučne kulise), nakon što je maestro blagim, ali ipak autoritativnim glasom zamolio, a ne zahtijevao, jer to je još ono razdoblje buduće predstave kada i redatelj i dirigent znadu vraćati dijelove pojedinih prizora, dakle kada se Matačić obratio orkestru s uljudnim — prrrosim, gospodo, još jedanput, lepo prrrosim — pri čemu se suglasnik r kotrljao prema guturalnim dubinama, tražeći da se ova orkestralna fraza, kao priprema početka čuvene zakletve — Tako meni Boga velikoga još jednom opetuje, diže se odjednom jedan svirač s njegove desne strane, mladac koji je puhao u jedan od partiturom predviđenih drvenih (holc u orkestralnom žargonu) instrumenata i nimalo smjernim nastupom upozorio maestra kako je isteklo predviđeno vrijeme prvoga dijela pokusa i kako, sada, prema samoupravnom sporazumu (sjećam se točno ove administrativne fraze), članovi orkestra imaju pravo na petnaestominutnu stanku. A onda će, nakon što se odmore i popiju kavu, rado ponoviti ono mjesto u partituri s kojim maestro nije bio zadovoljan. Matačić, sjedeći na povisoku stolcu (kao što je to običaj za pokusa), odjeven, kako je to u dirigenata u tim prigodama gotovo pravilo vrlo športski — nosio je svijetlosivu dolčevitu, lagano se pridigao s povišena mjesta (nije još posve ustao — Spaić i ja pogledali smo se bez riječi, pomalo u panici, sluteći da neće biti ništa dobra i da će se pokus, ne daj Bože, prekinuti jer smo znali za Matačićevu prijeku narav kada bi došlo do razmirica s orkestrom), kadli nas je slavni dirigent posve razoružao — prrrosim, mladi gospon, kaj ste rrrekli, nisam vas dobrrro rrrazmel. Ste hteli nekaj rrreči? Mladi samoupravljač-puhač ponovio je još jednom kako prema sindikalnim pravilima i sporazumima upravo sada počinje stanka za orkestar i kako se svirači baš sada namjeravaju koristiti pravom na zajamčeni odmor.

Inštrument i štima

Podigao se u tom trenutku Matačić sa stolca, nadvisio je orkestar ne samo autoritativnom nego i majestetičnom korpulencijom, pak se okrenuo prema nadobudnom klarinetistu-sindikalistu na svojoj desnoj strani i blago ironičnom, ali još intonacijom koja nije prelazila akademske okvire, odvratio samouvjerenom zastupniku orkestralne zajednice — mladi gospon, lepo vi to sve prrripovedate. Ali bolše bi bilo da znate i morete te svoje note odigrrrati kak spada. Zemite si lepo toga svoga inštrrrumenta i vašu štimu (tako se u žargonu zovu note, zapravo orkestralni ispisi partiture za pojedino glazbalo) pak hote doma, vežbajte do zutrrra i onda opet dojdite. Ovak' kak' vi igrrrate, to se nemrrre slušati. A sad', gospodo, idemo iz početka. Prrrosim, 15 iza 12 (što znači 15 taktova iza broja 12 u autorovoj partituri), ali pianissimo, prrrosim. U međuvremenu se klarinetist — prosvjednik, ali sada već i prognanik, neopazice izvlačio iz orkestra, nastojao u tišini izmigoljiti zajedno s inštrumentom i štimom pokraj timpana na desni izlaz, ali je pritom ramenom očešao triangl i činele (tal. piatti) pak je metalni trokut zabrenčao nježno, a mjedeni su se tanjuri oglasili vibrantno, gotovo neugodno, što je maestro popratio tek gnjevnim pogledom, ali prosvjedovao nije. A onda je pokus krenuo dalje s finalnom kadencom baritona i muškoga zbora — Dok u nama živo srce bije — tutti, fortissimo. Odahnuo je Spaić jer oluja koja je prijetila katastrofom mimoišla nas je bez većih posljedica, a ubrzo se oglasio i maestro s konvencionalnim, ali toplim obraćanjem orkestru — hvala, gospodo, ali idemo, prrrosim, dalje.

No, dalje se nije moglo. Smetnuo je s uma Matačić kako slijedi promjena prizorišta (sada će se zbivanje prenijeti u turski tabor pred Sigetom, br. 13 a, allegro con fuoco — tutti), a za tu su promjenu potrebni različiti pozornički radnici koji su netom je utihnuo posljednji akord prethodnoga prizora, žurno, na inspicijentičin (Dinkin) znak, pohrlili na pozornicu te je počelo čekićanje, zabijanje letava, čule su se i zapovijedi majstora pozornice, ali, bogme, i kletve obojene različitim hrvatskim regionalnim tonalitetima, pak je Lovro Matačić, jer drugoga izbora nije bilo (a uvjeren sam da je naumio pokus produljiti u nedogled), udijelio i glazbenicima i pjevačima ipak zasluženi odmor.

Još sam u lipnju 1984. čuo Matačićevu interpretaciju Rajnina zlata u Lisinskom. Kao i drugdje u svijetu kada je nastojao ostvariti vlastiti Gesammtkunstwerk, postavio je prvi dio Ringa kao koncertnu izvedbu s blagim scenskim naznakama. Rezultat nije bio baš najsretniji. Nakon toga, veliki je maestro održao još samo tri koncerta. Ponovio je Rheingold u Ljubljani, potom tamo ravnao i Slovenskom filharmonijom (Bruckner, 7. simfonija), a nekoliko tjedana poslije završio je karijeru u Dubrovniku izvedbom svoje Balade konfrontacija i Beethovenovom 7. simfonijom pred orkestrom Zagrebačke filharmonije. Umro je prvih dana siječnja 1985.

Nikola Batušić