Put u Ghandehar

Put u Ghandehar

Na ovogodišnjem festivalu u Cannesu iranski redatelj Mohsen Makhmalbaf predstavio je svoj novi film Kandahar (Safar 'Ghandehar, što u prijevodu znači Put u Gandehar), koji nije osvojio ni jednu nagradu, no potpisnik ovih redova drži ga za jedan od najzanimljivijih viđenih u natjecateljskom dijelu programa.

Naslov filma ime je afganistanskog grada u blizini iranske granice u kojem se nalazi jako uporište talibana. Glavni je lik mlada Afganistanka Nafas koja živi u Kanadi, gdje radi kao novinarka. Nakon što primi pismo od svoje sestre koja nije uspjela pobjeći iz Afganistana — u kojem joj objašnjava da će okončati svoj život prije nego što nastupi najavljena pomrčina Sunca — Nafas odlučuje vratiti se u Afganistan kako bi pokušala mlađu sestru izvući iz talibanskog pakla. Već se prema tom sažetom opisu radnje može zaključiti kako Kandahar nije film o Iranu već o Afganistanu i stravičnim životnim uvjetima koji tamo vladaju, posebno za žene, kojima su uskraćena najosnovnija ljudska prava. Iako su o fundamentalističkim islamskim represijama nad ženama iranski filmaši već snimili podosta filmova, gledatelj ne može ostati ravnodušan pred emocionalnim udarom Makhmalbafova naturalizma, poetskog realizma i slikovitih metafora: burke — oprave kojima se talibanske žene moraju pokrivati od glave do pete — simboliziraju duševni i stvarni zatvor; umjetne noge koje u gotovo snenim prizorima avioni izbacuju iznad pustinje padobranima — mnogi Afganistanci izgubili su noge na minskim poljima — simbol su slobode kretanja; pomrčina Sunca nadolazeći je intelektualni i psihološki mrak za sve itd. Makhmalbafov je cilj i bio naglasiti suludu talibansku filozofiju ljudske egzistencije i u toj je namjeri pomalo zapostavio fabulu pa su mnogi detalji, likovi i situacije redatelju bitniji od cjeline no to je, može se slobodno reći, i jedno od bitnih obilježja iranskoga filma devedesetih a nikako negativna pojava. Ti i takvi autorski detalji i situacije toliko su dojmljivi, umjetnički i poetski, da često vrijede više od cijeloga filma većine autora nekih drugih nacionalnih kinematografija, a o Hollywoodu da se i ne govori.

Stjepan Hundić