Procijep između etike i politike

Procijep između etike i politike

Chantal Mouffe, The Democratic Paradox, Verso, London/New York, 2000.

Posljednjih dvanaest godina biblioteka Phronesis ugledne izdavačke kuće Verso tvorila je svojevrsnu lijevu scenu suvremene europske političke filozofske misli, pokušavajući otvoriti prostor za dijalog u kojem bi recentne teorije (poput dekonstrukcije, psihoanalize i posthajdegerovske hermeneutike) poslužile kao okvir za analizu socio-političkih fenomena. Danas, desetak godina nakon toga, onemoćala je ljevica u sve većoj krizi, a rastuća neoliberalna hegemonija sve je veća prijetnja demokratskoj politici. Europskom političkom pozornicom dominiraju tzv. konsenzus centra i politika trećeg puta — dok je u prvom slučaju riječ o tek naizgled bezazlenu triku kojim se populističke desničarske stranke predstavljaju kao lažna antiestablishment alternativa na prostoru kukavički napuštenu od ljevice (dobar je primjer nedavna Berlusconijeva pobjeda), treći put još je perfidnija zamka u kojoj se potpuno niječe sama srž demokratske politike, a to je njezina konfliktna, odnosno agonistička narav (primjerice, politika Tonyja Blaira ili teorija Anthonyja Giddensa). Ukratko, trenutno stanje demokratske politike — koja bi redefinirajući opreke lijevo/desno i oblikujući viziju nove ljevice u terminima radikalne i pluralne demokracije dovela istu na pravi put — karakterizira teorija, a ne postojeća praksa.

Dvije nepomirljive tradicije

Problem kojim se Chantal Mouffe bavi u ovoj važnoj, ali i relativno pomirljivoj knjizi zanimljiv je stoga što sumira nastojanja skupine teoretičara-istomišljenika. Demokratski paradoks govori o paradoksalnoj naravi moderne liberalne demokracije, hibrida/bastarda dvaju nepomirljivih tradicija — demokratske i liberalne. Već je naglašeno kako je knjiga relativno uspješan kompendij otprije ustanovljenih aksioma i poznate/priznate teorije. Naime, prva dama engleske političke misli i ovdje koketira s Gramschijevim pojmom hegemonije, no ne tako odvažno kao u poznatoj Hegemoniji i socijalističkoj strategiji (zajedno s Ernestom Laclauom). Nadalje, pokazuje se pomirljivom i prema tezama Carla Schmitta ili Derride (Politika prijateljstva). Čak i prema Rawlsu i Habermasu upućuje mlitavu teorijsku paljbu, umjesto žestoka frontalnog napada kakav smo očekivali. No, njezine su analize vrlo precizne, a argumenti iznimno uvjerljivi. O čemu je, dakle, riječ?

Racionalni konsenzus

Ukratko, Chantal Mouffe smatra da je hegemonski neoliberalizam ozbiljna prijetnja demokratskim institucijama; politički liberalizam nudi sliku društva u kojem su antagonizmi, nasilje, moć i represija iščezli, a to je upravo ono što demokratski sustav održava na životu. U tom smislu, ona se zalaže se demokraciju koja će biti kadra stalni antagonizam pretvoriti u agonizam, odnosno borbu između neprijatelja pretvoriti u borbu između protivnika (otud referencije na Derridu). S druge strane, u igru ulaze Habermas i Rawls s paradigmom deliberativne demokracije (sve je stvar dogovora), a vrlo je zanimljivo njezino neopragmatično čitanje Wittgensteina u svjetlu racionalističkog pristupa politici, koji je po njezinu sudu (čini mi se, sasvim opravdano) posve neprikladan kako za opisivanje političkih fenomena, tako i za njihovo konkretno rješavanje. Tom modelu konačna je svrha uspostavljanje racionalnog konsenzusa o univerzalnim principima, a Chantal Mouffe jasno ističe da se — takvom habermasijansko-prosvjetiteljskom modelu usprkos — svaki konsenzus odčitava kao izraz hegemonije i odnosa moći. U tome ne treba vidjeti neku jako opasnu makijavelističku babarogu, jer i sam pojam hegemonije kako je autorica rabi ne korespondira s onim što kolokvijalno time podrazumijevamo. Dapače, to je pozitivan pojam, odnosno činjenična danost — bjelodano je da je svaki politički poredak izraz hegemonije, odnosno specifičnih odnosa moći, te da naposljetku cilj nije u njezinoj eliminaciji, nego u njezinu usklađivanju s postojećim demokratskim poretkom. Zaključno — oslanjajući se na analize Wittgensteina i Schmitta — legitimitet se ne može zasnovati na čistoj racionalnosti, niti na konsenzusu u javnoj sferi, jer on uvijek počiva na nekoj privremenoj hegemoniji. Ovdje je odlučujuće (uz već klasičnu opreku politike i političkog) da je nemoguće uspostaviti konsenzus bez isključivanja, no ni to ne treba shvatiti kao slabost demokracije, nego kao njezinu — makar bizarnu — prednost.

Klintoniziranje

A što ćemo sad s tom nesretnom europskom klintoniziranom socijal-demokracijom? Je li njezina zadaća humanizirati kapitalizam, kao što si utvaraju zagovornici tzv. trećeg puta? Je li europsku političku scenu doista zahvatila zlehuda sudba? Razloga za pesimizam vjerojatno nema, iako trenutno stanje nije blistavo: ljevica je definitivno ideološki poražena, a treći put iz već navedenih razloga nije kadar preuzeti intelektualnu inicijativu — umjesto da izgradi neku novu hegemoniju, kapitulirao je pred neoliberalizmom. Njemu se, pak, pod skute ugurala desnica, koja sada igra na poziciji centarhalfa. Osim toga, tu je i mantra globalizacije koja traži da multinacionalne korporacije što više ojačaju. Tu su i šminkerski teoretičari postmoderne koji promašuju sam pojam političkog, jer ga razmatraju kroz okular etike, pa pluralitet zamišljaju bez antagonizama, a prijatelja bez njegova parnjaka neprijatelja. Rješenje je možda u postsocijalnodemokratskoj politici, smatra Chantal Mouffe. Naime, u tome da konačno shvatimo da između etike i politike postoji nužan procijep, da je jednakost nesvodiva na slobodu, te da ni univerzalističko-racionalni niti kontekstualistički pristupi nisu prikladni. U tom smislu, demokracija je poput užitka — postoji sve dotle dok ne dosegne žuđeni ideal, a to je savršenstvo; u suprotnom, osuđena je na propast samouništenjem.

Tonči Valentić