Pozdrav iz Osijeka

FAK, Osijek, Caffe bar Voodoo, 25, 26, 27. svibnja

Festival A-književnosti zaživio je prošle godine u Osijeku, u svibnju, mjesecu koji Osijeku strašno dobro pristaje, u dvorištu kafića Voodoo, koji, iako smješten u središtu grada, ima u susjedstvu vrt s mirisnom bazgom, a goleme lipe visoke su kao jablani. Istina, festival je tada nosio pridjevak alternativni, a do promjene imena, što baš i nije neki običaj u tako mladu uzrastu, došlo je spontano, jer su organizatori ukopčali da alternativa, o kojoj i dalje misle sve najbolje, zbunjuje neupućene novinare i maliciozne kibicere, a ima i svakakve klošarske konotacije, a da su pisci koji nastupaju stvarno A-klasa.

Ne dam svoje papiriće!

Ove su godine u istom tom dvorištu nastavljena čitanja majstora pisaca, nekih koji su sve započeli u Osijeku prošle godine, ali i brojnih autora koji su se FAK-u pridružili tijekom njegovih putovanja u Zagreb, Pulu i Novi Sad. Ove godine pojavili su se gotovo svi najavljeni, i bio je pravi gušt slušati ih kako čitaju, a poneki od njih i iskreno priznaju da ruše tremu, ali i ona njih. Festival obnovljene hrvatske književnosti, dame koja na sreću nije ugasnula od dosade i mraka protekloga teškog desetljeća, prigodnom je strašću otvorio Edo Popović, da bi se na njega nastavio Drago Glamuzina, sa svojim erotski provokativnim tekstovima. Slijedili su zatim najljepši hrvatski pisac Roman Simić, gost iz Jugoslavije, sjajni Vladimir Arsenijević, prepečeni Goran Tribuson te legenda koja dok čita izaziva muk, a kad zašuti aplauz — Borivoj Radaković. Za peting, nakratko su pred publiku te noći bili pripušteni Ante Tomić i Ivo Brešan.

U subotu su nastupili Zoran Ferić, koji je u dobroj kondiciji i nimalo bolestan slamao tremu prigodnim sredstvima, možda najveća zvijezda FAK-a Ćićo Senjanović, gost iz Sarajeva Nenad Veličković, čije je umotvorine publika na sav glas složno nadopunjavala, Drago Orlić i nezaboravni Franci Blašković — koji nije svoje natuknice na papirićima htio dati Brešanu, jer da će ovaj napraviti dramu — naš domicilni Krešo Pintarić i ekskurzijama sklon ljepoliki Neven Ušumović. I drugi gost iz Jugoslavije, robespjerovski nepotkupljiv, glasom i pogledom hipnotizirajući Teofil Pančić. Dok je Teo čitao svoje kolumne, nad Osijekom je padao neki meki mrak, Kramer (Zlatko Kramarić — op. ur.) se spustio u bazu, prijatelj mi je javljao u tome trenutku meni sasvim nestvarnu činjenicu, da su upravo složili jedra i da uplovljavaju u zadarsku luku, a ja sam se pitala zbog čega nije bilo pametnih gurua kada smo, gotovo točno prije deset godina, trebali tulumariti na OLJM-u (Osječkom ljetu mladih) 1991, a na Klajnovoj se za primjer provozao veliki željezni zeleni tenk i počeo je sasvim drukčiji tulum. Šteta što Teo nije brijao i tada, ali to je prokletstvo nepoklopivosti mjesta, vremena i pravih faca na koje sam se, kao i mnogi ljudi s područja bivše Juge, ionako predobro naviknula. I to stvarno nema veze s fatalističkim shvaćanjem povijesti.

Rođendani u noći

Šteta što i ove godine nismo mogli slušati zanimljivoga Borisa Marunu, a nije bilo ni Tatjane Gromača koja, kažu, trenutno luta po Berlinu, no zato smo treći dan imali zadovoljstvo čuti Miljenka Jergovića, koji prošle godine nije mogao doći u Osijek, kao i Juricu Pavičića, Zvonka Karanovića, a veliko i strašno ugodno iznenađenje bio je domaća snaga, Stanko Andrić, samozatajni esejist i stručnjak za srednji vijek, koji je britko pročitao dio svoje beskompromisne polemike s bivšim kolegom Baltom, polemike koja je, da je petlje u sveučilišne profesorske kreme, mogla pokrenuti lavinu s uspavane snježne planine zvane nedodirljivi i nestručni autoriteti. No, svakome njegova karijera i pripadajući problemi. Stanko je svoje napravio, a potpore je u sveučilištaraca bilo, sve skupa, malo. Ipak mislim da Stanku potpora iz publike zapravo vrijedi dvostruko više, jer tu je bila kičma grada, njegovi bivši studenti. Ante Tomić tijekom svoja tri izlaska na scenu potvrdio je status zicera. Isti dan čitao je i Matt Thorne, engleski puritanac, istremiran zbog zahtjevne publike. Svaka čast, Matt. Nadam se da fakovci neće imati takvu tremu kada uskoro, kako je najavio jedan od organizatora, Boro Radaković, budu gostovali u Londonu. A priča se i o Berlinu, početkom sljedeće godine.

Sve je završilo u nedjelju 27. svibnja, superkasnim tulumom s tortom i bisevima kojima je publika tražila još Ćiće Senjanovića, koji je recitirao slavljenicima, slavljenika Jergovića, a bogme i najstarijeg među njima, također slavljenika, Brešana. Bilo je euforično, no grad je i dalje živio svoj lagani ritam.

Moj drugi frend, koji nikada neće dizati i spuštati jedra na Jadranu, jer ga to uopće ne zanima, cugao je u kafiću pokraj Voodoa i gledao nas savršeno mirno i spokojno, bez imalo ravničarske grogiranosti i letargije. Moj je frend, proročica File, prije deset godina, u zajebano vrijeme u kojemu se privremeno prestao baviti rockom, rekao da ne zna kako će mu se zvati bend u kojemu će svirati, »ali zna kako se zove ono gdje je sad... i nema kuda da ode i zna zašto je tu«. Njegov se glas može nazvati proročkim i dijagnostičkim. I nakon svega, nije to rezignacija, to smo mi, to je Osijek, život ide dalje i dobro mu ide, iako se baš i ne hvalimo time. Bend u kojem danas svira File zove se Dogo Argentino, a njemu ide znatno bolje. Tako je to s klincima koji se rode u Osijeku. Možda tako i FAK-u krene još bolje. Kada otputuje u London ili Berlin. Samo da dečki ne ostanu tamo...

Željka Bertić