Popis pučanstva 1971.

Već više od stotinu godina u ovim krajevima prva godina u desetljeću vrijeme je popisa pučanstva. Tako je, naravno, bilo i 1971. Sjećam se kako smo s uzbuđenjem čekali rezultate popisa. Popis i jest važan pokazatelj mnogo čega bitnog za život naroda, ali naše misli i strepnje bile su tada, kao uostalom i svih prethodnih i kasnijih popisa, odveć jednostavne i usmjerene na samo dvije-tri činjenice. Postotak Srba u Hrvatskoj zanimao nas je više od, recimo, prirasta pučanstva. Možda više i od samoga apsolutnog broja Hrvata, jer sve je prožimao strah od postupnog brojnog porasta Srba! Prirast pučanstva je odonda, a i od prije pa sve do danas, naš stalni problem. U beogradskome NIN-u od 16. svibnja 1971, pod naslovom Brige Hrvatske, komentira se upravo nikakav prirast u nas. Inače, popis je pokazao da je Hrvatska 1971, imala 4.400.000 stanovnika, dakle, više nego danas... Ali i da Srbi, nakon niza desetljeća popisa, nisu više najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini...

Oni kojima je ova materija bliža, znaju da političke prilike snažno utječu na migracije, odnosno na unutarnji raspored stanovništva, te prvi dojmovi u svezi s tim mogu biti prilično pogrešni. Da je neki neupućeni stranac, recimo, u drugoj polovici devetnaestog stoljeća posjetio gradove Dalmacije, sva je prilika da bi zaključio kako su to, i u etničkom smislu, dobrim dijelom talijanski krajevi! Stoljetna vlast Venecije i poslije austrijsko favoriziranje talijanaštva u Dalmaciji dugo je imalo utjecaja na javni i kulturni život u gradovima, iako je početkom dvadesetog stoljeća Talijana u Dalmaciji bilo jedva 2 posto. Ili drugi primjer. Početkom prošlog stoljeća u Splitu je, primjerice, bilo, kažu upućeni, jedva desetak srpskih obitelji. Sredinom stoljeća broj Srba u dalmatinskim gradovima činio je već znatan postotak stanovništva, jer oni su se, kao jugoslavenski politički narod, kretali prema gradovima, odnosno prema centrima ekonomske i političke moći.

Te 1971, Matica hrvatska na pomalo je kuriozan način utjecala na moja razmišljanja o promjenama u strukturi pučanstva tijekom vremena. Još u siječnju iste godine bio sam u Americi. U San Franciscu upoznao sam iznimnoga čovjeka. Diskretan intelektualac, nije previše govorio o svojem političkom angažmanu u vrijeme NDH, a ni ja nisam htio o tome previše znati... Dok smo nakon večere ćaskali u njegovu domu, naglo je ustao i za tren oka donio iz susjedne sobe podeblju, dosta neuglednu i pohabanu knjigu. »Pažljivo pročitajte ovo«, rekao mi je pružajući mi knjigu, »bez toga nikada vam neke stvari neće biti do kraja jasne«. Pogledao sam naslov: Südland, Južnoslavensko pitanje. Bilo je to izdanje Matice hrvatske iz 1943. Hrvatski prijevod njemačkog originala objavljena u Beču 1918. (L. v. Südland, Die südslawische Frage und der Weltkriege). »To je jedina ozbiljna studija koja s hrvatske strane s uspjehom osporava prevladavajuće teze o srpstvu Bosne i Hercegovine — nastavio je vehementno moj domaćin dok sam prelistavao knjigu — a to sustavno falsificiranje etničke slike Bosne počelo je još s carem Porfirogenetom, preko popa Rajića, Šafaűika, do Spalajkovića i današnjih velikosrba! Čuvajte mi tu knjigu i vratite mi je!«

Riskirajući (knjiga je kao ustaška bila opasna!) knjigu sam donio u Zagreb i, priznajem, nisam je ni do danas vratio vlasniku... Gutao sam je tijekom 1971, i nisam mogao odoljeti autorovu strastvenom argumentiranja u nastojanju da dokaže hrvatstvo Bosne i Hercegovine: »Bosna i Hercegovina su povijesno hrvatske zemlje... budući da treba 56,53% pučanstva bezuvjetno pribrojiti Hrvatima... Srpskog pučanstva ima 43,48% i ono je vjerski jedinstveno naspram Hrvatima koji su podijeljeni na dva vjerska tabora... Hrvate katolike i Hrvate muslimane« (str. 123). Iako je autor učinio sve da djelo bude prava znanstvena studija, ipak, neke njegove tvrdnje, iako ne bez svakog temelja, svjedoče o ustupcima koje je morao raditi političkom trenutku u kojem je knjiga nastajala. Kada, primjerice, piše o ugovoru na Dravi iz 1102. (Pacta conventa), tvrdi: »Hrvati su odbacili svoju državnost, da spase svoj jezik i svoje narodnosno biće«, jer bez pomoći Mađara ne bi mogli zaustaviti romanizaciju Dalmacije! »Od svoje volje poduzetom amputacijom vlastite državnosti, Hrvati su jednostavno presjekli tu mogućnost, i povijest im je dala za pravo« (str. 18). Tako govori Südland nakon svih mađarizacija, germanizacija, bana Jelačića, paljenja zastava, atentata, pobuna, nametanja mađarskog jezika...

Iako je, po svemu sudeći, bio teorijski temelj endehaškog hrvatstva, po mnogo čemu Südland ne bi bio prihvatljiv nacionalistima iz 1971. Tko bi te godine, naime, bez šoka mogao u toj knjizi pročitati, primjerice, i ovo: »Trojedna kraljevina je nesporno hrvatska zemlja, jer još danas čine Hrvati u Hrvatskoj i Slavoniji 62,5%, a Srbi 24,6%, a u Dalmaciji čak Hrvati 82,5%, a Srbi 16,3% prema popisu iz 1910. godine« (str. 84). Očigledno je autor pri spomenu postotka Srba htio reći samo toliko, dok bi nacionalisti iz sedamdesetih uzviknuli zar ih je toliko bilo! Jer popis iz 1961, pokazao je da je Srba u Hrvatskoj bilo oko 15 posto, dok je onaj iz 1971, govorio o 12 posto...

Na svaki način, Südland mi je otkrio nekoliko činjenica. Prvo, shvatio sam da nema toga znanstvenog djela koje nije barem djelomično pod pritiskom političkog trenutka u kojem nastaje. Zatim, da brojnost i postoci nisu uvijek najvažniji (u Austro-Ugarskoj Nijemaci i Mađari zajedno bili su malobrojniji od Slavena, pa ipak...) i konačno, da naše strepnje i nisu toliko utemeljene: vrijeme radi za nas mnogo više nego što smo to ikada bili spremni priznati...