Pacifistička poruka i vještina izraza

Josip Mlakić, Kad magle stanu, Faust Vrančić, Zagreb, 2000.

O romanu Josipa Mlakića pišem s popriličnim zakašnjenjem; knjiga se pojavila prije više od godinu dana. Sama činjenica da je pisac nagrađen na nakladničkom natječaju Fausta Vrančića za najbolji rukopis mladog autora nije me tada osobito impresionirala; uredničko iskustvo govorilo mi je da takvi natječaji ne daju baš bogzna kakvih rezultata; na njih se obično javljaju kojekakvi diletanti.

Osim toga, bio sam sumnjičav i prema informaciji da je posrijedi roman ratne tematike, vezan za autorovo iskustvo ratovanja u Bosni. O ratovima vođenim u proteklom desetljeću napisana je hrpetina memoarsko-dijarijskih knjiga; pisali su ih svi: od vojskovođa poput Bobetka i Špegelja, koji žele za budućnost ostaviti svjedočenje o svojoj vojničkoj i državničkoj mudrosti, preko literata koji su polupijani bauljali po rovovima bodreći naše hrabre vitezove, pa do običnih soldata kojima je veličina povijesnog trenutka u kojemu su sudjelovali davala poticaj da i sami ostave pisani trag o zaslugama za našu stvar. Većina je tih knjiga lišena literarne vrijednosti, one ostaju kao više ili manje zanimljiva publicistička građa.

Vrh hrvatske ratne proze

Moram stoga priznati da su me na posebnost Mlakićeve knjige upozorili neki mlađi kritičari/ke kad smo početkom ove godine raspravljali o kandidatima za prestižnu nagradu »Jutarnjeg lista«. Kad sam napokon i sam uzeo u ruke Mlakićevu knjigu, već nakon prvih poglavlja bilo mi je jasno da je njihov entuzijazam opravdan: roman Kad magle stanu ide u sam vrh hrvatske ratne proze: uz Jergovićev Sarajevski marlboro i Cvetnićev Kratki izlet. Mlakićeva je slika bosanskog rata žestoka, umjetnički snažna, lišena patetike, doimlje se autentično, proživljeno.

Pripovijedana je iz vizure Jakova Serdara, mirnoga dečka podrijetlom iz srednje Bosne, sarajevskog studenta, zaljubljena u književnost i rock-glazbu, nezainteresirana za politiku, koji se odjednom našao u središtu krvavoga ratnog kovitlaca u kojemu ljudski život nema preveliku vrijednost. Kompozicija je romana analeptički postavljena: roman započinje sekvencijom u kojoj je Jakov predstavljen kao bolnički pacijent, koji se liječi od posttraumatskog stresa; liječnik traži od pacijenata da zapišu svoja sjećanja na ratna zbivanja kako bi oslobodili potisnute traumatične slike i smanjili osjećaj anksioznosti; to je povod Jakovljevoj retrospekciji, koja nije predočena kronološki linearno: pripovjedni fragmenti (odnosno slike, kako ih pripovjedač naziva) dati su skokovito, što je homologno stanju traumatizirane Jakovljeve svijesti, nesposobne za koherentnu linearnu naraciju, ona se stoga artikulira u iskidanim, bljeskovitim slikama.

Mlakićev nas narator ne opterećuje makrohistorijskim opservacijama o korijenima sukoba s Muslimanima i Srbima; njega zanima mala, individualna povijest senzibilnoga i pametnog momka, čiji su afiniteti i životni prioriteti posve civilne naravi; u ratu, pak, taj mirni i osjetljivi dečko i sam postaje zvijer koja nemilosrdno ubija.

Dojam autentičnosti

U početnim sekvencijama retrospektivnog dijela romana susrećemo se s tipičnom muškom ratnom pričom: petorica vojnika na prvoj crti bojišnice krate vrijeme u predahu borbe kartanjem; uvjeti u kojima preživljavaju stravični su. Zgrada u kojoj su se utvrdili polusrušena je, bez struje i vode, ali se oni ne osvrću na svakodnevnu smrtnu opasnost, nered i prljavštinu; neki čudan vitalistički nagon tjera ih da sve nedaće prime s humorom, ignorirajući tegobe, veseleći se osjećaju zajedništva u muževnom, ratničkom pobratimstvu. Svoju književnu vještinu Mlakić već tu pokazuje spretno i uvjerljivo nižući duhovite replike likova, vješto baratajući govornim jezikom srednje Bosne, čime relizira dojam autentičnosti, životnosti scena i karaktera.

U sekvencijama koje slijede pokazat će se da to ratničko pobratimstvo nije tako čvrsto; štoviše, da nerijetke ljudske osobine poput jalnosti i zlobe u ratnim uvjetima ne iščezavaju, već se pojavljuju silno eksponirane, presudne u pitanjima života i smrti. Sitna spletka jednog od likova iz toga ratničkog društva (podmetanje dokumenta u pronađenoj udbaškoj arhivi) prouzročit će kobne posljedice: mirni dečko Jakov Serdar postat će neumoljivi osvetnik koji ubija najprije svojega najboljega predratnog prijatelja Muslimana Mirsada, a potom uviđajući pogrešku ubija i inicijatora spletke koji pripada tom — u početku se barem tako čini — nerazrušivu ratničkom bratstvu.

Druženja prije rata

Iza priče o tragičnoj anabazi mirnoga dječaka koji postaje ubojica i iz rata izlazi psihički razrovan krije se moralistička ideja o pogubnosti rata, o tome kako nikakve političke ideje ne mogu opravdati prolijevanje ljudske krvi. Pridonose tome i reminiscencije na predratna prijateljstva pojedinih likova s pripadnicima druge vjere: Jakova s Mirsadom, Kifle s Ibrom...

Ali, literarna vrijednost ovoga romana nije samo u njegovoj pacifističkoj poruci; on je prije svega iznimno dobro pisan. Osim već spomenute vještine u gradnji dijaloga, uvjerljivosti u opisu ambijenata i atmosfere, Mlakić je prilično uspješno otežao romanesknu formu spretnim uvođenjem intertekstualnih referenci. Naime, Jakov je prikazan kao strastveni čitatelj prilično odnjegovana ukusa; njegovi su omiljeni pisci Bulgakov, Borges, Vargas Llosa... Situacije koje proživljava on vrlo često percipira aktivirajući svoju literarnu memoriju; tako njegova ratna svakodnevica dobiva literarne korelative (osobito važno mjesto ima Bulgakovljev roman Majstor i Margarita). Premda je načelno takav postupak u ovakvu tipu proze (koja je usmjerena prema postizavanju učinka autentičnosti) vrlo osjetljiv, jer se može tumačiti i kao znak pretencioznosti i precioznosti, Mlakić je vješto izmigoljio tim opasnostima čuvajući i životnu uvjerljivost, a postižući i simboličku slojevitost svojega pripovjedačkog diskursa.

Taj pisac (rođen 1964), o kojemu dosad nismo mnogo čuli (objavio je samo zbirku priča Puževa kućica u Uskoplju 1997), dokazao se svojim prvim romanom kao zreo autor, snažne emotivne artikulacije, bez lažne patetike, pisac vješta i kultivirana literarnog izraza.