Orkestralna raskoš

Orkestralna raskoš

Kada je Alfred Hitchcock odlučio da za glazbenog suradnika filma Opsjednut odabere skladatelja Miklosa Rozsu, nije bio baš posve siguran hoće li glazbena partitura zadovoljiti njegova očekivanja. Rozsa je, naime, slovio kao skladatelj koji voli epski široki filmski zvuk. S druge strane, bilo je poznato da je Miklos Rozsa u Mađarskoj već izgradio karijeru ugledna klasičnog skladatelja. A upravo je njegov glazbeni pedigre, vezan uz obožavanje glazbe Bele Bartoka i Zoltana Kodalya u ranim danima, mentorstvo slobodoumnoga Hermana Grabnera te prijateljstvo s istaknutim francuskim orguljašima i skladateljima Marcelom Dupreom i Arthurom Honeggerom, trebao biti jamstvo visoke skladateljske kvalitete. Osim toga, Rozsa se u to doba već potvrdio i kao vješt filmski skladatelj (filmovi Bagdadski lopov, Knjiga o džungli, Biti ili ne biti, Dvostruka obmana, Izgubljeni izlet). Jedino čega se Hitchcock mogao opravdano bojati jest navedena činjenica da Rozsa voli široke, raspjevane melodije unutar bogata orkestralnog zvuka. U filmu u kojemu je psihoanaliza trebala imati većeg udjela od obvezne ljubavne priče, takav pristup filmskoj glazbi mogao je pokvariti redateljsku koncepciju.

No Rozsa je uspio pomiriti vlastite sklonosti s Hitchcockovom namjerom. Doista je napisao rapsodičnu ljubavnu temu (za koju neki kažu da pripada među najljepše filmske ljubavne teme), ali je već jednom spretnom alteracijom (sniženi šesti stupanj) u prelijepu melodiju unio element latentne napetosti. A na tome nije ostalo. Ljubavnoj je temi suprotstavljena njezina zgužvana opreka — tema psihoanalize i paranoje koja je trebala simbolizirati Johnovu (Gregory Peck) mentalnu bolest. Ako se dvije teme stave jedna uz drugu, vidjet će se da su — usprkos snažnu kontrastu čvrstog tonaliteta i alteracijama razbijenog tonaliteta — one međusobno srodne. Slični ritmički pomaci, slično intervalsko kretanje, pa čak i bliski tonaliteti ukazuju na mogućnost da se Johnovo ludilo riješi u optimističnom filmskom finalu.

Na dvostrukom CD-u Psycho — the Essential Alfred Hitchcock broj sedam donosi Koncert za orkestar nastao prema glazbi filma Opsjednut. Time što je Rozsa uobličio filmsku partituru u djelo izvedivo na koncertnom podiju nije se izgubilo na općem dojmu. Orkestralna raskoš ljubavne teme dominira, a njezino povremeno neočekivano skretanje prema zgušnjavanju sloga i gomilanju alteracija (prikladniju glazbenu podlogu čuvenoj sekvenci sna Salvadora Dalija teško je zamisliti), upućuju na usku suradnju skladatelja i redatelja te skladateljsku sposobnost da se i koncertnoj publici (bez pomoći slike!) u općim crtama prezentira posebnost čarobnoga redateljskog štapića Alfreda Hitchcocka.

Irena Paulus