Od lošeg do vrlo kvalitetnog

Mnogo različitih događanja u rasponu od vrlo kvalitetne do sasvim loše koncertne ponude dalo je pečat proteklom dvotjednom razdoblju zagrebačke glazbene sezone. Ovoga puta prikaz zagrebačkih koncerata valja dopuniti osvrtom na glazbenu manifestaciju održanu u Puli od 24.-27.svibnja. Riječ je o Međunarodnim susretima harmonikaša, dvadeset i devetima po redu, koji upravo u Puli, gdje su i osnovani, nastavljaju tradiciju muziciranja na jednom instrumentu o kojem se u nas vrlo malo zna, ponajviše zbog krive predodžbe o njegovu karakteru, te njegovu korištenju u glazbi narodnjačke provenijencije. No u nas uvriježena predodžba o harmonici posve je kriva. U mnogim zemljama istoka i zapada, posebice u Rusiji, harmonika ima status koncertantnog instrumenta i studira se na visokim glazbenim školama i akademijama. Takvo je shvaćanje harmonike u Hrvatskoj zbog duge tradicije vezano isključivo uz grad Pulu, gdje se u sklopu spomenute međunarodne manifestacije bijenalskog tipa već godinama održavaju natjecanja mladih, ali organiziraju i koncertne večeri u svijetu renomiranih virtuoza na tom instrumentu. Ove godine recital je održao i čuveni finski bajanist Mika Väyrynen, s programom obrada djela klasične glazbene literature (Bach, Mozart, Hačaturjan, Stravinski), te skladbi finskih autora koje su izvorno napisane za harmoniku (Nourvala, Kaipainen, Makkonen), u kojima je ponajviše došao do izražaja njegov virtuozitet. Što se pak glazbene strane tiče, Väyrynen je ostavio poprilično hladan dojam, jer, kao što to obično biva, njegova pretjerana usmjerenost na virtuoznost izvođenja stavila je glazbu u drugi plan. U sklopu Susreta koncerte su održali i američki bajanist Peter Soave uz Big Band grada Pule, nastupio je harmonikaški orkestar Gioacchino Rosini iz Italije, te posljednje večeri pobjednici natjecanja, koje je održano u šest solističkih, tri komorne i tri orkestralne kategorije. Najviše nagrada ostalo je u Puli, premda i kandidati iz ostalih zemalja, posebice Slovenije, Austrije i Rusije, mogu biti zadovoljni svojim rezultatima. Za ambiciozne koji žele nešto naučiti, OKUD Istra Pula organizira u srpnju svoju već tradicionalnu međunarodnu harmonikašku ljetnu školu, u kojoj će zainteresirani učenici, studenti, pa i nastavnici moći dopuniti svoja saznanja u radu s renomiranim koncertistima i pedagozima, kakvi su primjerice Aleksandar Skljarov, Peter Soave, Raymond Bodell ili Owen Murray.

Solidan Lovro Pogorelić

Zagrebačka pak glazbena ponuda u proteklom je razdoblju bila prilično bogata, no ne uvijek i očekivane kvalitete. Održan je posljednji koncert iz ciklusa izvedbi integralnog Beethovenovog sonatnog klavirskog opusa, što ga je sedmero zagrebačkih pijanista od studenog prošle godine do lipnja odsviralo u Hrvatskome glazbenom zavodu (na kojem je Lovro Pogorelić, u skladu s uzrečicom Zucker kommt zuletzt, profesionalno i pijanistički ozbiljno predstavio Beethovenove sonate op. 2, br. 1, 2 i 3, te sonatu Les Adieux, op. 81 a), a među zanimljivijim sadržajima valja spomenuti i podudarnost probuđenog interesa za simfonizam Gustava Mahlera u oba zagrebačka simfonijska orkestra. I dok se u Zagrebu znalo dogoditi da Mahlera mjesecima, pa i godinama nema na vidiku, početkom lipnja Zagrebačka filharmonija i Simfonijski orketar HRT-a izveli su u razmaku od svega nekoliko dana majstorovu Šestu i Sedmu simfoniju. I premda nije riječ o istom djelu, među prezentiranim izvedbama može se ipak povući paralela, jer se radi o istom autoru i njegovu prepoznatljivom tipu orkestralnog rukopisa po kojem, posebno među simfoničarima s prijelaza 19. u 20. stoljeće, zauzima izdvojeno mjesto.

Zagrebačka filharmonija s dirigentom Frankom Shipwayom predstavila je Mahlerovu Šestu u jednoj koncepciji razumljivo artikuliranog glazbenog protoka, s punim obzirom na autorov, mjestimice egzaltirani glazbeni izričaj, s mnogo emotivnog naboja, dobro profiliranih kontrasta, i — a tu Shipwayu valja posebno odati priznanje — s kvalitetom i homogenošću zvuka koje pokazuju uzlaznu putanju muziciranja Filharmoničara. Barem što se ovog koncerta tiče, Shipway ih je uspio disciplinirati, o čemu su svjedočili njihova brzina reakcija, nešto izbrušenija preciznost svirke, posebice puhača, te kvaliteta zvuka orkestra u cjelini koja je zadobila stanovitu plemenitu punoću i voluminoznost. Shipway je dobro kontrolirao raspored snaga u orkestru, a njegovo poznavanje partiture dopustilo mu je rigoroznije zahtjeve, no istovremeno i ležernost pristupa u njihovu ostvarivanju. Zagrebačka filharmonija, nakog podužeg vremena ostavila je utisak broda s kormilom. Valja priznati da ih je Shipway u ovoj izvedbi Mahlerovo Šeste vodio sigurno i energično, ostvarivši dojmljivu cjelinu, u okvirima začudno kompaktne svirke Filharmoničara

Neuspješan Mahler

Pet dana kasnije uslijedila je izvedba Mahlerove Sedme na koncertu Simfonijskog orkestra HRT-a, pod ravnanjem Nikše Bareze. I premda se u posljednje vrijeme s razlogom govorilo kako u kompeticiji sa Zagrebačkom filharmonijom Simfonijski orkestar HRT-a ima posvemašnju prednost (mnogi koncerti u posljednje dvije, tri godine to su i dokazali), usporedba izvođenja, što se spomenutih Mahlerovih simfonija tiče, tu je prednost vratila Filharmoniji. Možda su za to krive i okolnosti u kojima je Simfonijski orkestar HRT-a pripremao ovaj program, odgođen na 6. lipnja zbog davanja prioriteta prepuhanoj soc-realističkoj priredbi, kojom je danas vladajuća garnitura HRT-a proslavila svoju vladavinu u 75 godina staroj instituciji Radio Zagreba (45 Televizije), premda je od obje institucije danas jedva što ostalo, a ono što jest, postoji usprkos, a ne uz potporu aktualne radiotelevizijske funkcionarske klike, koja si je svoj mali dernek priredila u Lisinskom, uz sudjelovanje, dakako, i svog simfonijskog orkestra. Iz tih razloga pretplatnički je koncert bio odgođen, no odgoda nije pomogla orkestru da se bolje pripremi. Od pomoći mu nije bio ni Bareza, koji je odličan dirigent kad dirigira odličnim orkestrom i ima dovoljno proba na raspolaganju, no koji gubi konce iz ruku kada je u pitanju premalo vremena i ansambl poput Simfonijskog orkestra HRT-a, nedostatne kulture muziciranja za savladavanje jedne Mahlerove partiture u ovakvim okolnostima rada. Orkestar je tu najmanje kriv. No ovakve krizne točke pokazuju tanki sloj površine izglađenosti njegova u posljednje vrijeme poboljšana muziciranja. Jer u okolnostima povišenog pritiska ogoljelo realno stanje ansambla dolazi na vidjelo. Rezultat je to i lošeg, nekompetentnog rukovodstva radiotelevizijske Glazbene proizvodnje, kojoj orkestar nažalost pripada. Površnost i neorganiziranost naplatile su svoj dug ovoga puta kolapsom u izvedbi Mahlerove Sedme, koji ni Bareza, sa svim svojim znanjem i svojom dirigentskom praksom nije mogao spriječiti. Istina je da Barezu njegovi zagrebački nastupi pretjerano ne brinu, na koncu, ni njegov rejting u inozemstvu ne ovisi o njima! Barezina energija uložena u ovu izvedbu dala je neznatan rezultat. Prosti, neodnjegovani zvuk, nepreciznost, bolje rečeno nebriga za preciznost koju tako lijepo opisuje zagrebački izraz šlamperaj, izlazila je na vidjelo u izvedbi Mahlerove simfonije od početka do kraja. U kojoj se uopće ne može govoriti i bilo kakvoj izrađenosti detalja! Sve je ostalo u zvuku sirovo, u koncepciji nejasno, fragmentarno i bez kohezijske sile koja bi ovom Mahlerovom, ne osobito kompaktnom ostvarenju, dala obrise neke logične, povezane cjeline. Barezina je najveća zasluga što je izvedbu uspio privesti kraju bez elementarnih potresa, tj. bez raspada orkestra. No to je svakako premalo ako se želi govoriti o kvaliteti izvođenja. Jer toga zapravo nije ni bilo, a dojam cijele izvedbe usporediv je možda s razinom muziciranja kakvu bi jedan njegovani, uigrani orkestar ostvario na prvoj probi. Ovaj nesretni koncert imao je ipak i svoju svjetlu točku — nastup Radovana Vlatkovića u Koncertu za rog i orkestar Krešimira Baranovića, jednom od onih izvrsnih koncertantnih ostvarenja hrvatskih autora, koja se, nažalost, jako rijetko pojavljuje na našim koncertnim programima. Vlatković se kao i uvijek pokazao velemajstorom na svom instrumentu, a ljepota njegova plemenita muziciranja ostaje jedinom utjehom posjetiteljima za inače upropaštenu večer.