O stoljeću makedonske drame

Borislav Pavlovski, Antologija nove makedonske drame, Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb, 2000.

Zapravo, posrijedi su dva djela stopljena u jedno, spojena u jednu knjigu: opsežna autorova studija, i korpus od šest dramskih tekstova, kojemu je pravi naslov matični naziv knjige. Borislav Pavlovski, ugledni hrvatski makedonist i predsjednik hrvatskoga filološkog društva, obavio je međutim i treći posao: sam je preveo sve izvorne dramske tekstove. Tako, pred nama je mnogovrsno djelo, koliko obavijesno toliko i analitično, a iz radionice jednoga jedinog jedinog majstora. Pavlovski, nipošto svojom prvom već čak petom makedonističkom knjigom, jamačno je danas najplodniji i najsposobniji posrednik među dvjema kulturama.

Nakon Proslova, autor tiska svoju sažetu povijest makedonske dramske književnosti i kazališta, pod više no skromnim naslovom Kronologija makedonske dramske književnosti. A kako je riječ o hrvatskom recepcijskom području, nadovezuje se kratko dokumentarno gradivo o nazočnosti makedonskih dramskih pisaca na hrvatskim pozornicama i na radiju, potom obavijesti o temeljnim djelima u hrvatskoj makedonistici. To su, pored autorovih (kadšto suautorskih) knjiga Suvremene makedonske drame (1982), Makedonska književnost (1991) i Prostori kazališnih svečanosti (2000), još i prilog Branka Hećimovića u prvospomenutoj knjizi, te Začarano poprište (1990) Gane Todorovskog. Uopće, nakon objavljenih knjiga Borislava Pavlovskog (i još nekolicine rijetkih hrvatskih makedonista), ne bi se moglo reći kako je u Hrvatskoj makedonska književnost, bar u onim obrazovanijih, terra incognita. Tako se naše znanje uveliko proširilo, onkraj poznatih i često spominjanih kultoroloških činjenica, primjerice o tomu da su Đ akovo i Zagreb te Samobor mjesta u kojima su svjetlo dana prvi put ugledala djela braće Miladinov (još davne 1861) odnosno Koče Racina (1939), ili da je znatan broj hrvatskih pisaca i znanstvenika proveo neko vrijeme u makedonskim gradovima, kadšto prema vlastitu izboru, češće pak po kazni, u svojedobnim jugoslavenskim okolnostima i okvirima.

Svojom Kronologijom, koja je znatno više no informativan predgovor, ali i opsegom skromnija no kakva prava povijest, Pavlovski s odgovarajućom kulturološkom i kritičkom aparaturom ocrtava temeljne postaje makedonske dramske i kazališne događajnice. Za nas može biti iznenađujući podatak da je makedonsko srednjovjekovlje posjedovalo sebi odgovarajuće kazališne fenomene kazališta u svakodnevnome, pa čak i u posve antikazališno a dugotrajno tursko doba. Naš se znanstvenik tu poziva na makedonske medijeviste te na pokojnog Stjepana Antoljaka.

Kratku povijest makedonske dramske književnosti reprezentiraju u 20. stoljeću, pravom razdoblju njezina stvaranja, sljedeća imena: Jordan Hadži Konstantinov Džinot (1820-1882), pravi zakladnik Vojdan Pop Georgiev Černodrinski (1875-1951), potom značajnici Nikola Kirov Majski (1880-1962), Vasil Iljoski (1902-1995), Anton Panov (1902-1968) i Risto Krle (1900-1975). Slijedi središnja osobnost, zapravo epoha za sebe, Kole Čašule (r. 1921), o kojemu je, uz piščevu suprugu, Hrvaticu Jelenu Lužina, upravo doktor Pavlovski napisao ponajbolje književnoznanstvene studije. Što bliže nama, to su i poznatiji dramatičari: Tome Arsovski, Branko Pendovski, pa Goran Stefanovski i Jordan Plevneš, autori koji su u Hrvatskoj imali doličnu recepciju.

Antologija sastavljena od djela šestorice suvremenih mlađih dramatičara, uostalom jezgreni dio knjige, bar po naslovu, donosi sljedeće dramske tekstove: Pobuna u staračkom domu Venka Andonovskog (pisac je inače predstojnik Katedre za hrvatsku književnost na Skopskom sveučilištu), Bure Baruta Dejana Dukovskog, Da ne bijaše kiše Trajča Kacarova, Dies irae Žanine Mirčevske, Pozitivno mišljenje Saška Naseva, te Porculanska vaza Jugoslava Petrovskog. To bi, prema izboru i prijevodnom obliku Bore Pavlovskog, imao biti reprezentativni uzorak.

Nije ovdje mjesto kritičkoj analizi svakog od njih, pa ni iznošenju moga osobnog stava. On se svakako temelji ponajprije na odbojnoj činjenici da dramskom književnošću danas vlada teatarska praksa, pa je tu malo književnosti a previše vulgarnoga svakodnevnorazgovornoga stila. Temeljio bi se, takav stav, i na stanovitoj uniformiranosti likova, prostora, vremena, i čega sve u kazališnoj praksi ne.

Nego, valja uputiti na ono što je svoj šestorici zajedničko. Svi su visokoobrazovani kazališni praktičari, diplomiravši i radeći na skopskom Fakultetu dramskih umjetnosti, a pod kišobranom (u klasi) Gorana Stefanovskog. Svi su danas u četvrtom desetljeću života. Svi slijede nizanje scena, bilo kao niz uličnih prizora, po Brechtu ili (slabo razvidno) po Beckettu, bilo kao televizijsku praksu. Svi se uzajamno natječu u suvremenom makedonskom vulgarnom jeziku ulice, krčme ili intimnih prostora, u svih su ženske daleko od svake čednosti, svi su likovi zapravo prostaci, propali studenti, bivši milicioneri ili kriminalci, djevojčice su već lezbijke, tek uzeti supruzi razvratnici, i svi odreda puno piju, lažu i bodu noževima. Zbilja previše za jedan vrlo čedan, istinoljubiv i tradicionalno moralističan narod, kakav narod Makedonci, po mojim spoznajama i osvjedočenju, jesu. Ako je kazalište mirror held to the nature, bojim se da naših šestoro autora, a u potrazi za osobom, svoja zrcala i odslikanu zbilju drže malo previše nahero, onoliko, čini se, koliko im to sugeriraju suvremeni američki televizijski serijali.