O kritičaru sa svojstvima — ili što je kritika?

U povodu knjige Sretni baštinici Marine Baričević

Kada čovjek pročita neki osvrt Marine Baričević, stječe dojam da se bavi najvažnijom stvari na svijetu. U njoj je hrvatska kritika dobila kroničara britkih opservacija i strastvenih upletanja u bitke za vrijednosti. Precizna, koncizna, njegujući sve ono što je okolišnim putovima, mlakošću svoje esejistike, prilagodljivošću i samozadovoljstvom kritika već pomalo ovdje izgubila, ona je pisanju vratila odgovornost i uvjerljivost. Nema dvojbe, njezino je pisanje iskustvo pisca, novinara i povjesničara umjetnosti koji je, u dugogodišnjem iskustvu gotovo leksikonskom ekonomijom i prilozima (u emisijama, primjerice, poput Govorimo o likovnoj kulturi — danas Kretanje točke) ili u radijskim dnevnicima izoštrio pažnju na srce problema. Jer nakon izvještaja i političkih tamburanja, nakon ubojstava i pokolja ili vijesti o pljačkama... dolazile su njezine minijature u kojima ste osjećali dostojanstvo umjetničkoga zvanja. U okvirima radijske emisije sastavljene od svega i svačega stvarao se mali okvir pun poštovanja prema ljudima i fenomenima koji su mislili na vječnost. Znala je da je razvesti priče i razvodniti stvari lakše od sažetosti i jezgrovitih kazivanja. A ako je poneka rečenica i bila retorična, nikada nije bila lišena sadržaja. Njezino organičko pisanje pretpostavljalo je ulančavanje u kojemu jedno snaži drugo, jedna tvrdnja drugu. Stoga i teškoće izdvajanja ili kraćenja njezina teksta nalikuju bolnu ranjavanju cjeline. A odnjegovavši smisao za kratku formu, u nju je stavila i analizu i sud, opis i vrline.

Ozbiljna, temeljita, kritična pronašla je list (od 1996) koji je u medijskom prostoru stekao svoje ime, a dijelom i poradi nje podigao svoj ugled. Prostor je kritičara izazivao čitača i kao nekoć (i moja) sretna iščekivanja. Po svojoj jasnoči, konciznosti i stajalištu, misaono jasnim i britkim rečenicama, ti su njezini prilozi na sretan način spajali tzv. popularni i stručni pogled, s osjećajam neke obveze prema čitaču i djelu. A piscu ovih redova još zvoni jedna od njezinih posljednjih sjajnih elaboracija o upropaštenoj prilici da se o Edi Murtiću, u povodu njegova jubileja, progovori odgovorno, a ne obljetnički i površno te da se o umjetniku koji je sinonim modernosti u Hrvatskoj ne govori nesadržajnim političkim jezikom ili na razini tračeva Glamour Caffea.

Povišeni ethos pisanja

Ona voli tijek misli, ali i poneki jači naglasak ili povišeni ethos pisanja. Pogledati treba samo naslove pojedinih članaka; Lučonoša krika i pjesnik utroba, Lirska poema samotnjaka, Golgota hrvatske povijesti, Istinska umjetnost i mistifikacija, Falsifikat jedne umjetnosti, Nepokoreni autor, Čovjek sa stavom i dr. pa da se jasno iščita odnos pisca prema stvarima. Lišena svakoga moraliziranja, ona pruža dokaze strastvena udjela u kojem izaziva svijest (vlastitu) kako bi izoštrila, a ne izgubila problem. Dajući svojem pisanju uvijek pomalo polemički i metajezični žar (koji je u ovdje nestao pod pepelom ugodnih ćaskanja i familijarnosti) izbjegavala je s druge strane brutalne nasrtaje punih otrova ili cokulske isključivosti nekih svojih kolega. Provesti ugodan život hvaleći sve i sva, savijati leđa, klimati glavom, imati svoju obitelj ili svoje zaštitničko gnijezdo ili pak navijati za svoju momčad — to je lako. Hvaliti sve uokolo ili u svojoj nepotkupljivosti ostati prokleto i sretno osamljen, to nije dilema Marine Baričević. Ona zna da je samoća i najteža, ali i najslađa. Ona se — Bogu hvala — nasrkala te bolne ugode i u svojim najtežim bitkama dovodila je u pitanje ono što svi čuvaju — svoju elementarnu egzistenciju ili, eufemistički rečeno, svoje radno mjesto (koje, uostalom, nikada nije shvatila statički nego dinamički; ne kao uhljebljenje nego kao volju i akciju).

U pličinama dubine i dubinama pličine

Sit (sam) znanstvenika i onih smrtno ozbiljnih lica koji misle da je puki popis svojstava ili uredni opis po sebi posve dovoljan. Sit sam i onih koji u ime vječnih tema napuštaju glib svakidašnjice ili okičeni titulama misle da pisati o Tintorettu znači istodobno i bolje pisati. Sit sam jednako i podjela u ovom poslu na znanstvena i novinska pisanja, stručna i popularna, jer sam nerijetko znao u tobožnjim pličinama naći dubine a u dubinama pličine i u jednostavnosti i nepretencioznosti pronaći više istine nego u svim zapletajima napetoga umovanja.

Njezini interesi i njezine teme nose počesto odgovornost za fenomene i pojave iz tzv. drugoga plana — za ono što je pitanje kulturološkog krajolika i želje za sređenošću umjetnosti koja još nema svijest o sebi. Njezin interes za samozatajne, a vrijedne (Tompa, Švertasek, Jakubin, V. Prica...) poslovičan je. A njezina istraživanja keramoplastike primjerice svrstala su je u najbolje znalce te grane umjetnosti — ne samo u Hrvatskoj (Povijest moderne keramike u Hrvatskoj, 1986, prošireno 1996).

Najbolji potez riječkoga »Novoga lista«, što se barem likovne kritike tiče, nedvojbeno je (od 1996) angažiranje Marine Baričević. Stoga i knjiga izabranih tekstova znakovita naslova Sretni baštinici (Edicije Božičević) živa je riječ i lijepi prinos pitanjima i problemima suvremene i recentne umjetnosti.