O Dalmatincima i Maorima

O Dalmatincima i Maorima

Christian Karlson Stead, Makutu, Meandar, Zagreb, 2001.

Novozelandska književna produkcija hrvatskom čitateljstvu nije nepoznanica. Za tu činjenicu zaslužan je i C. K. Stead. Naime, jedan od najpoznatijih novozelandskih književnika i vrstan suvremeni stilist engleskoga govornog područja, godine 1997. osobno je prisustvovao zagrebačkom predstavljanju svog romana Svi posjetitelji na obalu — prve u nas prevedene njegove knjige. Taj je posjet, očigledno, ostavio snažan dojam, jer u njegovu sljedećem romanu — Makutu, Hrvatska zauzima prilično važno mjesto. U jednom je od svojih intervjua, govoreći upravo o tome, C. K. Stead istaknuo kako su ti dijelovi romana prilično autentični jer je ljeto 1998. proveo na hrvatskoj obali, a i njegova je žena upoznala neke od hrvatskih iseljenika, uglavnom Dalmatinaca, koji žive na sjeveru Novog Zelanda. Osim, dakle, nama najzanimljivije, hrvatske komponente, Makutu se osvrće i na velik broj drugih etničkih i povijesnih utjecaja koji su formirali kulturu Novog Zelanda. Velik dio romana bavi se upravo domorodačkim stanovništvom — Maorima, a iz priloženog glosara maorskih riječi možemo vidjeti da naslov romana, makutu, na maorskom znači kletva.

Priča o zemljaku

Radnja Steadovih romana nikad nije bila jednostavna, pa i ovaj put njegova priča obuhvaća više udaljenih zemljopisnih područja, krivuda kroz vrijeme i prebacuje se između različitih likova. On sam više je puta naglašavao kako, na taj način, on daje najbolju sliku ljudske svijesti i uma — naime, oni postoje u sadašnjosti, ali uvijek vuku sjećanja i pretpostavljaju buduća događanja. Ta je izjava u Makutu ispunjena na najdoslovniji način. Jedan od najvažnijih likova — sredovječni oksfordski profesor filozofije i povijesti Mike Newall, rođeni Novozelanđanin i podrijetlom Irac, prisjećanjem na događaje i razmišljanja iz vlastitog života oksfordskom kolegi pokušava ispričati priču o svom zemljaku i njihovu zajedničkom znancu — prof. Donovanu O'Dwyeru. Na to ga je potaknula njegova nedavna smrt i tajna koju sada više nije trebao čuvati. Zapravo, originalan naslov romana glasi upravo Pričajući o O'Dwyeru. Stead nas tako vodi kroz Mikeovo novozelandsko djetinjstvo: početak Drugog svjetskog rata, druženje s dalmatinskim i maorskim vršnjacima, prvu ljubav i neposredna dječačka iskustva s maorskom kulturom. U taj se vremenski niz povremeno ubacuju epizode iz O'Dwyerove ratne prošlosti kako bi nam se pred sam kraj otkrila njegova mračna tajna i napokon se uklopili svim djelići Mikeove životne priče, koja se u jednom trenutku nenadano poklopila s O'Dwyerovom. Sve završava onako kako je i započelo — duboko u sadašnjosti, u koju se povremeno uklapa i slika hrvatske ratne zbilje i razdoblja neposredno nakon nje.

Forsiranje Wittgensteina

Iako naizgled zamršen, zaplet nije tako teško slijediti jer Steada kritičari, s razlogom, drže izvrsnim pripovjedačem koji vrlo precizno razvija svoju priču i s lakoćom ulazi u kožu različitih likova. To je i najjači Makutuov adut — pripovijedanje. Epizode u kojima Mike priča o svom djetinjstvu i one u kojima se opisuje viđenje Drugog svjetskog rata iz perspektive mladoga maorskog vojnika zasigurno su njegovi najbolji dijelovi. Nažalost, sadašnjost, razmišljanja sredovječnog profesora Newalla, njegova životna kriza i ponovno otkrivena ljubav u Hrvatskoj pripovjedački su nešto slabiji te, ponekad, odveć sentimentalni dijelovi romana. Povremeno forsiranje Wittgensteinove filozofije i njegova O čemu ne možemo govoriti, o tome nam valja šutjeti samo ih dodatno opterećuje patetikom jer Stead je najjači upravo u pričanju.

Bez obzira na te slabosti, Makutu pruža izvrstan prikaz novozelandskih etničkih različitosti i odumiruće maorske kulture u vješto isprepletenim sudbinama junaka. A, između ostalog, rijedak je primjerak strane literature u kojem se Hrvatska i njezini stanovnici spominju u izrazito pozitivnu i važnu kontekstu.

Jelena Gluhak