Neke davne budućnosti

Neke davne budućnosti

Kratka smotra recentne makedonske filmske i videoprodukcije, održana u zagrebačkom KIC-u u sklopu Mjeseca makedonske kulture, odala je neočekivane tendencije u ovoj maloj balkanskoj kinematografiji. Naime, od svih zemalja nastalih raspadom Jugoslavije jedino se Makedonija može podičiti nominacijom za Oscara: fenomen filma Prije kiše donio je toj zemlji i Zlatnog lava i brojne druge nagrade, ukupno više od cjelokupnog festivalskog utrška većih kinematografija — poput hrvatske — u čitavom desetljeću. Ako je postojalo pitanje na koje su prikazani radovi — dva dugometražna i šest kratkih filmova — trebali odgovoriti, onda je to upravo način na koji jedna mala i nama sumjerljiva filmska produkcija nastavlja s radom nakon jednog ključnog, u toj mjeri prihvaćenog uspjeha.

Odgovor u najmanju ruku iznenađuje. Dugometražni Zbogom 20. stoljeće, koji zajednički potpisuju Darko Mitrevski i Aleksandar Popovski, postapokaliptična je fantazija koja ne pretjerano ozbiljno postulira novi socijalni srednjevjekovni ustroj na razvalinama civilizacija i religija. Ništa novo u žanru: nedostaje čak i želja autora da svojoj inačici Mad Maxa daju specifično makedonske komponente. Njihov film u daleko je većoj mjeri sazdan od postapokaliptičnih stripova iz osamdesetih nego od izvornih ekstrapolacija suvremene apokaliptične balkanske stvarnosti. Nedostatak izvornosti je, ipak, boljka najvećeg djela suvremenog ZF-a, a neprijeporni entuzijazam koji je čitava ekipa unijela u film zagrebačka je publika nagradila odličnom posjećenošću, pa organizator najavljuje donošenje 35-milimetarske kopije u drugom dijelu ove godine.

Slično vrijedi i za drugi dugometražni rad, Maklabas Aleksandra Stankovskog: snimljen na videu, s vrlo izraženom težnjom ka eksperimentu, on stoji na pola puta između prethodnog filma i video-artova Clock Igora Ivanova te Procesija Dragana Abjanića. Svi oni na razbarušen, pomalo naivan, ali time i prilično živ način pokušavaju naći formu uklapanja specifičnosti svog iskustva u suvremeni svijet, doživljavan ne kroz političko-zemljopisne, većkroz pop-kulturne fenomene. Ivanovljevi kratki dokumentarci o narodnim instrumentima, Gajda i Kaval, značajno su bolji od ekvivalentne produkcije HTV-a.

Dok Veta Teone Strugar Mitevske ne izlazi iz okvira studentski mišljenog rada, to je ipak jedini viđeni film koji se drži suvremene političke tematike — onoga čega se hrvatski studentski radovi boje kao vrag tamjana. Kvazidokumentarac Atanasa Georgieva 1/4, pak, jedan je od najboljih filmova o heroinu koje sam ikad imao prilike vidjeti: sasvim zaobilazeći zamke glamuriziranja ove najopakije droge, Georgiev bez sentimentalnosti, dociranja i predvidljivosti rekonstruira ponor jedne narkomanke. Bravo!

Što, dakle, zaključiti? Bez obzira na dosege pojedinih radova, Makedonci su milosrdno lišeni pompoznosti u shvaćanju vlastite kinematografije, i ključni motiv u izradi filmova osobni je filmaški eros samih autora. Kad ovome pridodamo činjenicu da je velika većina prikazanih radova snimljena u koprodukcijama, koje su u Hrvatskoj još uvijek prava apstrakcija, nije teško uvidjeti da od Makedonaca možemo štošta naučiti.

Vladimir C. Sever