Ne povodim se za trendovima

Ne povodim se za trendovima

Mislim da je dobro da se nakon nekog vremena prozrači i repertoar i ljudi koji igraju, samo treba paziti kad se mete, da se ne pomete sve pa da se sve mora stvarati ispočetka

Daleka zemlja, tragikomedija, kako je sam autor Arthur Schnitzler naziva, pripada onim tekstovima koji ispod kulturno-konvencionalnih poza vesele apokalipse bečke moderne premeću pitanja erosa i thanatosa istražujući nepredvidivosti ljudske psihe. U prijevodu Seada Muhamedagića i režiji Joška Juvančića izvest će se u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Četrdesetogodišnji pedagoški rad na Akademiji, isto toliko na Dubrovačkim ljetnim igrama te prvi rad na nekom tekstu iz bečke moderne bili su povod za kavicu u bifeu HNK-a.

— Ne samo da nisam radio nijedan tekst iz bečke moderne nego nisam ni gledao mnogo predstava nastalih na tekstove iz tog doba. Mi smo uopće malo igrali tekstove iz tog razdoblja. U poratnim godinama, do šezdesetih, smatrana je ta literatura dekadentnom, a onda su se počeli otkrivati američki pisci, francuska avangarda... Meni je nezamislivo da bi se bečka moderna igrala šezdesetih godina, sve bi to bilo odbačeno kao zastarjelo, ali danas mi se čini da će se ti tekstovi sve više igrati po kazalištima.

U europskoj dramaturgiji trenutno prevladava dramaturgija krvi i sperme s temema seksualnog zlostavljnja, incesta, nasilja. U tom se kontekstu Daleka zemlja doimlje prilično sentimentalno, premda ispod te sentimentalnosti doista zjapi mrak pustih duša. Što je vama u Schnitzlerovu tekstu, koji progovara o vječnim temama ljubavi, vjernosti, prijateljstva, bilo aktualno?

— Nikada se nisam povodio za trendovima. Iako sada sa scene isijava nasilje, meni se čini da se na život može gledati i s drugoga motrišta. Uostalom, previše je predstava koje sliče jedna drugoj kao jaje jajetu i koje nazivamo modernima. Uvijek sam bio pomalo konzervativan redatelj i bavio se ponajprije literaturom, što je neko vrijeme bilo gotovo kažnjivo, jer se smatralo da se kazalište mora posve odlijepiti od literature. No, kada je predstava uspješna, ona se ionako odvaja od literature i živi vlastitim kazališnim životom. Što se aktualnosti tiče, ispod manire Schnitzlerova teksta i vremena bogatstvo je života i zanimljivih životnih situacija. Ispod tankoga sloja građanske uljuđenosti igra se opasna igra erosa i thanatosa u kojoj se pokazuje nepredvidivost naših emocija, bude se posve neočekivani demoni, ljubavi i mržnje. Užitak je ispod tog manirizma zaviriti u ljudsku dušu. Nisu bez vraga to razdoblje zvali veselom apokalipsom.

Koga ste vidjeli u tim ulogama?

— Evo, tri glavne uloge igraju Goran Grgić kao tvorničar Hofreiter, Alma Prica njegova je žena Genija, a Franjo Kuhar prijatelj, doktor Mauer. Ima tu još mnogo likova, ne bih ih sve nabrajao. Navedene tri osobe okosnica su komada sa zapletima kao iz današnjih sapunica.

Poznati ste po tome da u svoje predstave volite uključivati mlade snage. Svojedobno ste u Ecce Homo na Dubrovačkim ljetnim igrama uveli gotovo cijelu ondašnju mladu generaciju, koja danas drži repertoar hrvatskih kazališta. Pojavljuje li se netko novi u ovoj predstavi?

— Jedna studentica, Ana Begić, nastupa u velikoj ulozi, kao i mladi Damir Markovina. U svakoj predstavi želim opteretiti mlada pleća zahtjevnim zadacima.

Četrdeset godina radite na Akademiji dramskih unjetnosti. U posljednje vrijeme vidimo da se Akademija otvara i da na njoj sve više rade ljudi koji istodobno sudjeluju u stvaranju repertoara, poput glumca Željka Vukmirice ili redatelja Ivice Kunčevića. Veseli li vas to?

— Dakako, uvijek sam smatrao da pedagoški rad mora biti povezan s praktičnim, stvaralačkim radom u kazalištu. Nikada ne bih mogao djelovati na Akademiji da se nisam provjeravao u kazalištu. Naš se odnos prema teatru, glumi, režiji mijenja, traže se uvijek neki novi izrazi i mi se moramo provjeravati da bismo bili uvjerljivi studentima. Zbog toga je važno da Akademija dovodi različite ljude iz prakse da na mlađe prenesu znanje. Možda bi bila najsretnija situacija da se nastavnici češće izmjenjuju, da je veća fluktuacija pa da se potpisuju i petogodišnji pedagoški ugovori. To bi možda bilo sretnije nego neka dugogodišnja pedagogija, u čemu sam i sam sudjelovao, ali to su bila drukčija vremena.

Ne možemo zaobići Dubrovačke ljetne igre, na kojima se također pojavljujete četrdeset godina. Od početka devedesetih ravnatelj ste dramskoga dijela programa, kojemu se zamjerao konzervativizam i zatvorenost, dok su vaše vođenje nazivali razdobljem traganja u propitivanju općih mjesta festivalskog repertoara i festivalske povijesti. Kako biste vi samokritički bacili pogled unatrag?

— Ja vam baš nemam smisla za samokritiku. Bez imalo problema prihvaćam tuđe prigovore i kritike, a jednostavno radim po nekakvu svom imperativu, kako mislim da treba raditi. Želio sam afirmirati hrvatsku, dubrovačku, mediteransku literaturu, jer smatram da je Dubrovnik pravo mjesto za to. A ta zatvorenost, nesvjetskost festivala — u svijetu postoji toliko široka lepeza predstava, da čovjek ne zna što bi doveo. Kada proširiš repertoar da možeš dovesti što ti padne na pamet, to više po mom sudu nema nikakva smisla. Kada su ljudi zaključili da se repertoar počeo ponavljati, u smislu jedan red Shakespearea, jedan red Držića, jedan red neke komedije, i da je ta shema istrošena, ja sam, kako se to od mene očekivalo, odstupio, a drugim ljudima želim mnogo uspjeha u radu. Mislim da je dobro da se nakon nekog vremena prozrači i repertoar i ljudi koji igraju, samo treba paziti kad se mete, da se ne pomete sve pa da se sve mora stvarati ispočetka.

Razgovarala Gordana Ostović