Muka po Marcu

Marko Korčulanin ili Marco Venecijanac?

Iza nas je 21. muzički biennale Zagreb, po svojoj okrenutosti budućnosti glazbe i 21. stoljeću pozdravljen i kao svjetski relevantna kulturna priredba. Pred nama je, naše kulture radi, odgovoriti na poneko pitanje s margine festivala.

Činjenicu da je na hrvatskoj praizvedbi Tan Dunove opere Marko Polo naslovnu ulogu tumačio američki tenor Thomas Young jedne su zagrebačke dnevne novine duhovito iskoristile za tvrdnju da je Marko Polo stranac. Duhovito, naime, ako mislimo da je našijenac. A upravo smiješno ako na razini novinskih tekstova promotrimo na kakve nas je muke Polo stavio. Hoću reći, Polo je ostao neupitan: pitanje je samo Marco ili Marko.

Najavljujući premijeru Tan Dunove opere te pišući o njoj, zagrebački je tisak pokazao sućuti vrijednu neodlučnost u izboru Polova imena. I šarolikost, koja se na kraju iskristalizirala tako da se (naš?) putnik u daleke krajeve kao povijesna ličnost češće naziva Marko, dok se taj isti, ali kao lik u Tan Dunovoj operi, naziva Marco. Izgleda logično, ali baš i nije. Kao, Julija je ona koju Romeo ljubi, a Juliet je ona Shakespeareova što se s balkona čudi zašto se Romeo zove baš Romeo. Tako i Marco i Marko: preklapaju se, zamjenjuju, skrivaju jedan iza drugoga, i zbunjuju, što za novinski tekst i nije posebno dobra preporuka. Pogotovu s Markom u naslovu, a s Marcom u tekstu; ili obratno. Ili red Marca, pa red Marka. Ili kad se na dvije stranice istih novina nađu dva teksta o istoj operi, samo što se jedna bavi Markom, a druga Marcom.

Lijepo ime Marko

No dobro: recimo da postoji logika (i praksa) po kojoj se imenovanjem Pola kao Marka ističe da je čovjek naš, pače Korčulanin, dok je Marco onaj Venecijanac kojega Talijani svojataju. I to već tako dugo i uspješno da je problemu pozornost posvetila i hrvatska diplomacija, trseći se otkako imamo diplomatske odnose s Tan Dunovom domovinom prosvijetliti Kineze o slučaju Korčulanina Pola. O čemu je ne jedan od naših visokih dužnosnika razmijenio koju sa svojim jednako visokim kineskim kolegom. Usput rečeno, ovi su se isprva samo pristojno i tiho čudili priči (oh, nismo znali; oh, prvi put čujem!), ali su s vremenom svladali lekciju. Nekako na istome tragu i u istome smjeru išla je i ideja o hrvatsko-kineskoj filmskoj koprodukciji o temi dugogodišnjeg Polova boravka u gostima kod kana Kublaja, no koliko se sjećam, brzo je i stidljivo utihnula s naše strane. Međutim, dilema Marko ili Marco nije riješena ni do 21. MBZ-a. Tako primjerice pisani materijali zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta o Tan Dunovoj operi Pola dosljedno navode kao Marca. Za Hrvatsko društvo skladatelja (program 21. MBZ) on je Marko. Za press-info MBZ opet je Marco. Ukratko, i ovako i onako.

Pa kad već zbrku izaziva lijepo ime Marko, ne čudi što novinske tekstove prati i određena šarolikost pri pisanju Tan Dunova imena. Razumljivo, priznamo li da nas je čovjek uhvatio na prepad, jer nam je do jučer bio takoreći nepoznat, a i danas ga češće prepoznajemo kao Oscarom nagrađena autora glazbe za film Tigar i zmaj, nego kao dirigenta i skladatelja s respektabilnom međunarodnom karijerom. U naporu da ga se predstavi, u jednom se novinskome tekstu moglo pročitati (a dobro bi bilo znati zašto) i da je riječ o kineskom disidentskom kompozitoru. Naime, prema u nas raširenoj percepciji Kine, jedino je logično da svjetski uspješan Kinez bude i disident, pa to valjda vrijedi i za Tan Duna. Koji je, usput rečeno, lani oko Božića naveliko dirigirao u Pekingu (gdje inače disidenti ne dirigiraju), praćen pohvalama u kineskome tisku. Ali, mi o kineskim glazbenim događanjima i kineskoj glazbi malo znamo, pa nam i ne treba zamjeriti što ne poznajemo Tan Duna. Ili ćemo reći Tana Duna?

Naime, uz varijacije na temu Marco i Marko, očito je da tekstovi o zagrebačkoj premijeri opere jednog kineskog skladatelja (usput: kad nam se to prije dogodilo?) uključuju i dilemu o tome kako njegovo ime mijenjati po padežima: Tan Duna, Tan Dunu i tako dalje, ili pak Tana Duna, Tanu Dunu... Iz tiska je razvidno da se u našim razbarušenim pravopisnim prilikama autori po vlastitu izboru priklanjaju jednom ili drugome rješenju. Čini se u redu, ako se izbor dosljedno provodi od početka do kraja teksta. Ako.

Prezime, pa ime

Kad smo već kod Tan Duna i njegova imena, najlošije što mu se može dogoditi u sredini koja teško izlazi na kraj s kineskim imenima jest da mu se pobrkaju ime i prezime. Činjenicu da se Kinezi predstavljaju navodeći prvo prezime (Tan), onda osobno ime (Dun), lako je smetnuti s uma u sredini koja se predstavlja prvo imenom pa prezimenom: onda čitamo da »Dun zanatski barata opernom formom«, što već pripada u kategoriju tvrdnji da nas je Frano oduševio svojom Juditom ili da je maestro Igor sjajno ravnao Markom Polom. A tu nešto nije u redu, zar ne? No, ovakvih pogrešaka i nije bilo previše: problem Tan Duna (ili Tana Duna) većinom se rješavao lukavim navođenjem skladateljeva imena i prezimena (to jest, prezimena i imena). Napokon, riječ je o samo dva sloga i šest slova. To se dade svladati.

Teže će ići s traženjem odgovora na pitanje kako latinicom zapisati kineski tekst, odnosno kako kineski jezik transkribirati ili transliterirati za potrebe prijevoda koji je pratio zagrebačke predstave Marka Pola. Jer, Tan Dunova se opera pjeva uglavnom na engleskom, a ponešto i na talijanskom, njemačkom i kineskom. Danas se može pretpostaviti da veći dio publike vlada engleskim jezikom, da je onih koji razumiju talijanski i njemački manje, a da nam je kineski jednako dobro poznat kao i mongolski. To je čudnije da se publici i nije nudio prijevod s kineskog (a jest s engleskog). Nije se pritom trebalo plašiti da ćemo zahvaljujući hrvatskom prijevodu (u djelu koje svakako krasi i citatnost) prepoznati stihove Li Poa (ili kako bismo ga radije pisali: Li Baia), ali za takvo što nije nam ni pružena prilika. Pritom, temeljna primjedba ponuđenoj transkripciji jest da ona sigurno nije bila onaj način zapisivanja kineskog jezika latinicom koji se danas pretežno upotrebljava i u našem tisku. Zastarjela i nečitka, ponuđena transkripcija tražila je od publike ili da je prepozna kao još jedan element egzotike u Tan Dunovoj operi, ili da je kompjutorskom brzinom prevede u sebi poznat sustav (kakav, opetujmo, i naš tisak rabi). Tko je uspio, mogao je čuti i lijepu misao ren sheng ru meng, to jest život je ljudski poput sanja...

Svakako, transkripcija kineskog ili prijevod s kineskog ostaje problem koji iziskuje ne manje truda od, recimo, ovladavanja vještinom fažoletnog pjevanja. A i jednako je važno, mislim. Ako se zaista želimo približiti Tan Dunovu djelu za koje je naš tisak tvrdio i da prati »sedamnaestogodišnje putovanje Marca Pola iz Venecije u Kinu«. Ne znamo, eto, ni koliko je putovao do Kine, ni koliko je trebalo da se iz nje vrati; bit će da je Marko Polo ipak stranac.

Svejedno, hvala mu što nas je pohodio.

Branko Merlin