Miting

Svaka se vlast boji ulice; svaka je opozicija u ulicu zaljubljena do ušiju. Vlast kaže: ne može se politika na ulici voditi! A oporba odgovara: ako se ne ispune naši zahtjevi, izaći ćemo na ulicu!

Čak i kad surađuju, među njima su uočljive duboke razlike. Ako, recimo, oporba zaželi prirediti miting, mora tražiti dopuštenje od vlasti. I, tada se uvijek događa isto, jer oporba kaže: Želimo za mjesto mitinga taj i taj trg, tu i tu gradsku ulicu. A vlast odgovara: Ne može; eno vam ona livada, onaj prazni prostor kraj rijeke, onaj park, onaj stadion. Oko toga onda nastaje natezanje i raste politička temperatura. Uvijek ispada tako da oporba želi na ulicu, a vlast joj na ulicu ne da. Još više: kad sama vlast priređuje kakav javni skup, i ona će rado izaći na ulicu. Očito je, dakle, da se smatra kako je ulica osobito pogodna za politiku, a kako druga mjesta ne valjaju. Pitanje je samo zašto.

Prvi i najjednostavniji odgovor glasio bi ovako: ulicom prolazi mnogo ljudi, to je glavni razlog što svatko želi ondje prirediti svoj skup. Do nekih osamljenih mjesta pokraj rijeke ili u šumi treba posebno hodati ili se voziti, pa će se u to upustiti samo onaj kome je doista stalo do politike. A na ulici će ideje doći i do običnog prolaznika, pa će ga možda i privući i pridobiti.

Ali, meni se nekako čini da to nije dovoljno kao objašnjenje tolike političke privlačnosti ulice. Jer, postavimo stvar ovako: ako opozicija priređuje politički skup, i ako je ona doista utjecajna (ako su njezine ideje privlačne), onda će se, dakako, ljudi okupiti i na osamljenu mjestu. A ako, s druge strane, vlast nije popularna, onda joj malo vrijedi i što mitinguje na ulici, jer će se malo tko čak i tamo obazreti na ono što lideri imaju reći.

Drugo je moguće objašnjenje u potencijalnim opasnostima što se u takvim skupovima kriju: nikad se ne zna kad će cijela stvar prerasti u incident. Jer, na skupove ne dolaze samo ozbiljni pristaše stranke, nego i kojekakvi radikali, pa se zato može dogoditi da izbije sukob, da se sudionici mitinga pograbe i pokefaju, a tada može biti i pravoga zla. Jer, kad se ljudi potuku na ulici, onda ulica prva i strada: čupaju se letve iz ograda, vade se kocke iz kolnika, pucaju prozori i razbijaju se izlozi. Vlast se, dakle, boji izgreda, jer ona je odgovorna za sigurnost i imovinu građana, te zato nastoji protjerati mitinge na otvoreno, gdje nema ni prozora, ni izloga, ni ičega što bi se moglo polupati.

Dakako, ni to objašnjenje ne odgovara sasvim. Jer, zašto bismo pretpostavljali da je oporbi baš stalo da se dogodi incident? Obratno, njoj je u interesu da nikakvih izgreda ne bude, nego da sve prođe glatko: tako će ona pokazati svoje organizacijske sposobnosti, disciplinu svojih članova, konstruktivnost svojih ideja. U nekom smislu, ona to i može pokazati samo na ulici, a ne negdje u prirodi. Zato će postaviti redare, otvoriti četvore oči, sve osigurati. Vlast, s druge strane, vrlo dobro zna da je strah od incidenta zapravo suvišan i da incident nitko ne želi. A opet ne da oporbi na ulicu, nego je tjera na livadu.

Treća je mogućnost također praktična. Politički skup koji se drži na ulici u nekom smislu zahvaća cijeli grad, i teže ga je nadzirati. Jer, tada zastane promet, zakrči se nekoliko okolnih kvartova, i nekad se ne zna točno dokle manifestacija zapravo seže. A skup koji se drži negdje pokraj rijeke mnogo je lakše ograničiti i kontrolirati, usmjeriti ga i osigurati. Zato je i njegov utjecaj — onaj nevidljivi, politički utjecaj — mnogo manji.

Ima u tome nečega, ali ni to kao odgovor ne zadovoljava posve. Jer, kad ljudi krenu na kakav miting izvan grada (ako je miting privlačan i dobro zamišljen), onda se opet zakrči promet, opet se sve poremeti, i opet ništa nije moguće nadzirati. Čak bi se moglo tvrditi kako je tada atmosferom toga događaja zahvaćen i veći teritorij nego onda kad se skup drži na ulici: zahvaćen je sav grad i njegova okolica.

I, tako se pokazuje da opet ne znamo ništa. Čini se da je pravi razlog ljubavi opozicije prema ulici (i straha vlasti od ulice) i dalje skriven. Ako nam je jako stalo da ga nađemo, predlažem da posegnemo za iskustvima drugih disciplina osim politike. Recimo, za iskustvima filma. I to za jednim specifičnim iskustvom: onim koje se tiče prikazivanja ljudskoga tijela. Nemojte se čuditi: odmah ću pokazati da ta usporedba ima smisla.

Filmski teoretičari tvrde ovo: golo tijelo djeluje na filmu mnogo erotičnije u enterijeru nego u eksterijeru. Jasno je i zašto: zato što je enterijer djelo ljudskih ruku, on je kultura, pa je golotinja ondje nekakav izazov, upad prirode, znak razornosti erosa. U eksterijeru, naprotiv, tijelo djeluje uklopljeno, pomirljivo, bezopasno: ono je priroda, i sve je oko njega priroda, pa je sve u redu.

I, eto analogije: političke ideje ponašaju se slično. U prirodi (u parku, kraj rijeke, u šumarku), one djeluju nekako obično, neprivlačno, jer im konkurira cvrkut ptica i žubor vode, te se one doimaju kao jedna od bezbrojnih mogućnosti. A u gradu, na ulici (koja je u politici interijer) ideje djeluju zavodljivo, uzbuđuju ljude, sile ih na djelovanje. Gola ideja, kao i golo tijelo, izvan grada djeluje kao nešto prirodno, kao nešto što nije ničije vlasništvo nego je dio krajolika; u gradu, na ulici, njezina golotinja postaje vidljiva i počinje tražiti od nas da nešto u vezi s njom učinimo.

A iz toga — iz te usporedbe s filmom — slijedi najmanje dvoje. Prvo, da su političke ideje erotične. Drugo, da između materije i duha — između tijela i ideologije — postoje velike sličnosti i potpune analogije.

I, slijedi još nešto: da vlast ne da oporbi ulicu zato što je oporba njezin nuzljub: oporba i vlast zapravo su dva udvarača što jurišaju na istu ženu, boreći se za njezinu naklonost. Ta se žena zove Ulica.