Minuta je dovoljna

Minuta je dovoljna

Film od jedne minute trpi sve filmske rodove. Kao i onaj od deset, trideset, pedeset ili sto pedeset, takav film može biti dokumentarac, eksperiment, animirani ili igrani. Ove godine, na Devetoj reviji jednominutnih filmova, dominirali su igrani geg-filmovi. Barem po broju, ako ne po kvaliteti. Od 49 naslova koji su ušli u konkurenciju za nagrade, više od polovine bilo je usmjereno prema završnoj komičnoj poenti. Čak i onda kada film nije bio igran, nego animiran, kao što je primjerice onaj Zorana Mudronje Uvijek me prekinu kad pišem gra...« Ta vrlo precizna kompjutorska animacija izazvala je oduševljenje u publici, a ni žiri, koji joj je dodijelio nagradu, nije odolio njezinoj jednostavnosti, funkcionalnosti i odličnoj ideji. Prepričavanje filma uvijek je bedasto, ali ukratko: klinac sjedi ispod zida i puši travu, pada mu cigla na glavu te se odlučuje, nakon nekoliko udaraca ciglom u glavu, za ciglu.

Ipak, budući sam bio prisutan na posljednjih osam revija, moram priznati da me najviše fascinira jednominutni dokumentarac. Za to postoje i razlozi: naime u svim ostalim filmskim rodovima dopuštene su sve moguće intervencije, konstrukcije, što god hoćete. Jednominutni dokumentarac zapravo je jednominutni isječak zbilje koji ima zadaću, kao i svaki dokumentarac, uvjeriti vas da je to što gledate uistinu zbiljsko, istinito, vjerno. Za to je potrebno golemo strpljenje, istraživanje i velika preciznost i spretnost ili, možda, luda sreća, poklapanje svih elemenata, kada se u pravom trenutku nalazite na pravom mjestu. Jednostavno potrebno je poklapanje niza slučajnosti da bi stvar ispala toliko dobra da dobije prvu nagradu. A upravo se to dogodilo s filmom Meaklong, Station or Market, francuskog autora Mf. Mallerona. Tržnica negdje u Indokini prepuna prodavača, kupaca, robe, nadstrešnica, štandova, košara, kutija i svega što je potrebno jednoj tržnici, odjednom je uskomešana prodornim zvukom sirene vlaka: sve se miče, a zatim silan vlak prolazi posred tržnice, otkrivajući da ljudi trguju izravno na tračnicama. Nakon prolaska vlaka sve se vraća na staro i nastavlja se s poslom. Nevjerojatno jednostavno i fascinantno, dakako, sama zbilja i više od filma. Mislim da bi Siegfried Kracauer bio oduševljen filmom. Jer, pametnim ljudima dovoljna je i minuta da bi otkrili narav filma.

Dario Marković