Međimurska županija

U međimurskoj županiji djeluje jedan ogranak Matice hrvatske, onaj u Čakovcu. Ogranak je počeo djelovati vrlo brzo nakon stvaranja Matičinih ogranaka u Hrvatskoj. Utemeljen je 16. veljače 1936, iako je djelovao svega pet godina, naime od travnja 1941. do mađarske okupacije, kad mu je gotovo sva imovina uništena.

Prvi predsjednik privremenog odbora — poslije predsjednik čakovečkog ogranka — bio je Franjo Jelačić, profesor njemačkog jezika na čakovečkoj učiteljskoj školi.

Drugi početak djelovanja Matice hrvatske u Čakovcu

Do pokušaja ponovnog utemeljenja Matice došlo je već u travnju 1962, no utemeljiteljska skupština održana je tek 29. lipnja 1964. godine. Za sedmogodišnjega postojanja, neovisno o materijalnim i drugim teškoćama, organizirano je oko 150 književnih večeri, predavanja i tribina. U tih sedam godina obilježio je obljetnice istaknutih hrvatskih pisaca, znanstvenika i umjetnika, dr. Vinka Žganca, Josipa Štolcera Slavenskog ili Kalmana Mesarića, primjerice. Postavljena je i spomen-ploča na rodni dom u Macincu hrvatskom preporoditelju dr. Ivanu Novaku. Ogranak, svjestan važnosti nakladničke djelatnosti, najveći je dio sredstava te književnih i znanstvenih sila usmjerio u nakladništvo, što je rezultiralo time da je čakovečki ogranak uskoro postao jedan od najproduktivnijih u Hrvatskoj. Za sedam godina objavio je četrnaest knjiga. Naime, s obzirom na to da Čakovec prije pojave Matice hrvatske nije imao gotovo nikakvo nakladništvo, prije toga tiskana je samo jedna knjiga, Matičin cilj bio je maksimalno afirmirati književni i znanstveni rad. Objavivši knjige uglednih hrvatskih pisaca i znanstvenika, ali i početnika, Ogranak Čakovec Matice hrvatske u tome je i u potpunosti uspio.

Godine 1971. Ogranak Matice hrvatske u Čakovcu bio je u velikom zamahu, baš kao i čitava Matica hrvatska. Nakon zabrane rada Ogranka Matice u Čakovcu neko je vrijeme rad produžilo Kulturno-prosvjetno društvo Zrinski, no i ono je vrlo skoro moralo prekinuti plodnu djelatnost.

Treći početak djelatnosti Matice hrvatske u Čakovcu

I uz neprekidnu hajku na hrvatski jezik i kulturu, misao o obnavljanju Matice hrvatske nikad nije ugasnula. Dvanaestoga prosinca 1989. najstarija hrvatska kulturna ustanova Matica hrvatska doživjela je svoje uskrsnuće. Ubrzo nakon toga obnovljen je i rad čakovečkog ogranka Matice hrvatske. Obnoviteljska skupština održana je 3. veljače 1990.

Svaki put u svojoj povijesti Matica hrvatska Čakovec počela je praktički od ništice. Ali zahvaljujući požrtvovnosti Matičinih aktivista, dragovoljnim prinosima, a napose zahvaljujući potpori Međimurske županije, čakovečki ogranak danas, dobivši prostorije, ima relativno zadovoljavajuće uvjete za rad.

Za kulturu grada Čakovca i čitavu međimursku županiju Matica hrvatska Čakovec učinila je ono što do sada u povijesti Međimurja nije učinila ni jedna kulturna ustanova. Ponajprije obnovila je nakladništvo objavivši mnogo knjiga, znanstvenih djela, zbirki pjesama i romana. Pritom su tu često obuhvaćeni pisci koji su prije stvaranja neovisne hrvatske države bili zabranjeni. Takav je primjer hrvatskoga lirika Vinka Kosa — blajburške žrtve — koji u svojoj domovini Hrvatskoj uopće nije bio objavljivan. Među vrlo korisne, ali zabranjene knjige ide i Horvatova Poviest Međimurja, koju je Matica hrvatska objavila nakon pedeset godina. Tešku sudbinu imao je i roman znamenitoga hrvatskog književnika — pjesnika, dramatičara i redatelja Kalmana Mesarića Poker Baltazara Bodora. Taj je roman čekao na objavu trideset godina, ali je 2000. Matici hrvatskoj Čakovec donio Srebrnu povelju Matice hrvatske.

Još jedan vrlo važan pothvat unutar ove treće obnoviteljske skupštine jest Hrvatski kajkavski kolendar, koji i uz novčane teškoće izlazi redovito. Taj kolendar mala je pučka enciklopedija. Okupio je nekoliko stotina suradnika iz sjeverozapadne Hrvatske.

Čakovečki je ogranak pokrenuo i časopis »Hrvatski sjever«. Od ostalih izdanja mogu se istaknuti zbirke pjesama Ruže Pokolić Večerešnje pozdravljenje, Magdalene Vlah-Hranjec Mrazove tkalje, Zrinke Čižmešije To je samo vjetar i osobito mladog tragično preminulog Vukovarca Nenada Pivara Horror vacui.

Uz nakladništvo kao osnovnu djelatnost Matice, velika se pozornost posvećuje i održavanju i očuvanju kulturnih spomenika te postavljanju spomen-ploča istaknutim pojedincima iz hrvatske i svjetske kulture i povijesti, obično prigodom njihovih obljetnica rođenja ili smrti, kao i na mjestima i zgradama važnim za hrvatsku povijest u Međimurju. Pritom se katkad organiziraju i prigodni skupovi s odgovarajućim kulturnim programom, prigodnim govorima i njihovim ponovljenim kićenjem vijencima. Ovdje valja istaknuti da je odgovarajuće tekstove na svim spomen-pločama vrlo uspješno sročio dr. sc. Zvonimir Bartolić, u svojstvu predsjednika čakovečke Matice, a on je i u svim slučajevima, bez iznimke, za njihovih otkrivanja održao prigodne govore: 1. svibnja 1999. na zgradi željezničke postaje u Dunjkovcu postavljena je spomen-ploča prigodom obilježavanja 740. obljetnice prvoga pisanog spomena tog mjesta, 140. obljetnice prve hrvatske željezničke pruge Čakovec-Macinec i dalje u smjeru Slovenije, te 50. obljetnice postojanja te željezničke postaje; ili primjerice ona postavljena 20. kolovoza 2000. na pročelju župne crkve u Gornjem Mihaljevcu, u povodu 150. obljetnice rođenja Mihovila Gašparlina, nekadašnjeg revnosnog župnika te župe i neustrašiva borca za uporabu hrvatskog jezika u crkvi i školi, koju je blagoslovio varaždinski biskup msgr. Marko Culej.

Što se tiče kulturnih spomenika, oni su polako propadali zbog nebrige. U takvu je kontekstu Matica hrvatska Čakovec organizirala primarnu zaštitu svetojelenske kapelice. Isto tako, dala je u Macincu obnoviti spomen-križ tisućite obljetnice Hrvatskog kraljevstva i spomenik hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu.

Ovaj Matičin ogranak također mnogo polaže na predavanja i predstavljanja knjiga. Na njegovim su tribinama gostovali najpoznatiji hrvatski književnici i akademici (Nedjeljko Fabrio, Stjepan Babić, Vladimir Horvat, Hrvoje Matković, Dubravko Jelčić, Anđelko Vuletić). MH sakupila je i darovala sto knjiga knjižnici u Vukovaru. Održava suradnju sa školama te je sto knjiga darovala i učenicima. Za pomurske pak Hrvate u Velikoj Kaniži skupila je i predala 1308 knjiga.

Važno područje u radu Matice hrvatske iz Čakovca suradnja je s Hrvatima izvan domovine. Suradnja postoji s Hrvatima u Mađarskoj, Austriji i Slovačkoj. Na prijedlog predsjednika čakovečkog ogranka dr. sc. Zvonimira Bartolića 1999. škola u Serdahelju (Hrvatsko Središće) dobila je ime Katarine Zrinski, a tada je Matica darovala školi njezin portret, rad slikara Roberta Wrane. Hrvatima u Mađarskoj pomoć matične domovine nužna je zbog asimilacije, koja je u naglu usponu. Stoga čakovečka Matica predlaže osnivanje ljetne škole hrvatskog jezika u Čakovcu, što se može realizirati samo uz novčanu potporu Županije ili Grada.

Otkako Matica ima svoje prostorije, u dugoročnom programu ona formira vlastitu galeriju, knjižnicu i zbirku rariteta, hermenautiku, dokumentaciju o Zrinskima, pod imenom Croatica insulana. Svrha je tih kolekcija skupljanje umjetničkog, književnog i kulturnopovijesnog gradiva, jer je Međimurje u kulturnopovijesnom smislu jako propalo.

Kako MH Čakovec djeluje na cijelom području županije, suradnja s općinama vrlo je važna; a općine i gradovi tu su suradnju uvijek dobrohotno prihvaćale. U posljednjih nekoliko godina posebno intenzivna suradnja ostvarena je s općinama Donji Kraljevec, zatim Nedelišće i Prelog. Za svoju djelatnost MHČ bila je i nagrađena županijskom nagradom Zrinski (1998), a bio je nagrađen i njezin predsjednik — književnik dr. Zvonimir Bartolić.

Čast i poštovanje Matici iskazana je i time što je Matica hrvatska u Čakovcu dobila i svoju ulicu.

Međutim, za cjelokupni nakladnički program, knjige, čakovečki ogranak dobio je jedva deset posto novčane potpore, a on danas djeluje u gospodarskom smislu kao mali poduzetnik, i to dragovoljno, jer proizvesti četrdeset knjiga kulturna je vrijednost, ali i gospodarska.

Naime, Matičina je posebna uloga i u duhovnoj obnovi hrvatskog naroda, jer on često u većem dijelu povijesti nije bio kadar prepoznati svoje duhovne i kulturne vrednote. Stoga ta najstarija hrvatska kulturna ustanova ni u kom slučaju ne bi smjela biti marginalizirana, nego bi njezin rad, kao i rad njezinih ogranaka, trebao davati nove plodove za stvaranje sigurne budućnosti hrvatskoga naroda.

Pripremila Katarina Marić