Medvedgradu vraćamo muzejsku namjenu

Medvedgradu vraćamo muzejsku namjenu

Činjenica je da se Gradski zavod za zaštitu spomenika donedavno bavio poslovima, koje osobno volim nazivati novogradnjama, a najmanje samom zaštitom spomenika

Kada se prije točno godinu dana Zagrebom proširila vijest da je na čelo Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode došla tada potpuno nepoznata i za neke nedopustivo mlada arhitektica, Doris Kažimir, u stručnim krugovima, ponajprije onim arhitektonsko-konzervatorskim, vijest je primljena s potpunom nevjericom, a u nekih i s otvorenim negodovanjem. I kako to obično biva, kao u priči, kada se u nekom gradu odnekud ili, bolje rečeno, ni od kuda pojavi stranac, uslijedila su brojna pitanja i još brojnije glasine. Dakako, najglasniji su bili upravo oni arhitekti i konzervatori čije je djelovanje u posljednjih desetak godina bilo stručno i moralno posve dvojbeno, ostavivši za sobom i danas za porezne obveznike nepodnošljivo skupe mastodonte svojih suludih vizija, od vrlo sumnjive legalizacije izgradnje Dinamova stadiona, zataškana redizajna Preradovićeva trga, obnove Medvedgrada ili već zaboravljenoga skandaloznog spomenika Marku Maruliću, ali i nebrojenih manjih prostornih slučajeva. Pojava Doris Kažimir izazvala je i grč u želucu brojnih sinekuralnih stručnjaka i ustanova koji, doduše, često pozivaujući se na vlastiti autoritet i dugogodišnje iskustvo, nisu učinili ama baš ništa da se takve radnje spriječe, svjesno gurajući svojim pragmatičnim oportunizmom čitavu službu zaštite spomenika kulture u posvemašnju kontradiktornost.

Možete li čitateljima »Vijenca« ukratko reći, tko je Doris Kažimir?

— Rođena sam u Rijeci 1968, gdje sam završila i gimnaziju. Godine 1986. upisala u Zagrebu Arhitektonski fakultet. Nakon fakulteta neko sam vrijeme radila u poduzeću koje se bavilo interijerima, da bih se na kraju zaposlila u Capital-ingu, tvrtki koja se bavi projektiranjem, savjetovanjem i stručnim nadzorom. Upravo sam u toj firmi ostvarila najvredniji dio stručnih poslova, radeći na projektiranju stambenih objekata, školskih dvorana i uređenju interijera, od kojih bih osobito istaknula uređenje poslovnica Zagrebačke banke na Jarunu i u Maksimirskoj 86 u Zagrebu.

Mimo svih očekivanih kadrovskih križaljki, nakon siječanjskih izbora 2000. posve nenadano postajete pročelnicom Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. No, iako ste to već nekoliko puta opovrgnuli, moramo se prisjetiti da su mnogi vaše postavljanje na tu dužnost povezivali i sa Slavkom Linićem, s kojim ste navodno u rodu, ali i sa Zlatkom Tomčićem.

— Da, nakon izbora imenovana sam za pročelnicu Gradskog zavoda za zaštitu spomenika, no očigledno je da je priča oko Slavka Linića nastala negdje ispred Charlieja, s obzirom da ja toga gospodina uopće ne poznajem. Što se tiče Tomčića, iz čije sam tvrtke i došla na ovo mjesto, moram istaknuti da ni on nije imao nikakve veze s mojim imenovanjem, iako moram istaknuti da smo vrlo uspješno surađivali.

Očigledno je da situacija koju ste zatekli u Gradskom zavodu nije bila nimalo dobra. S kojim ste se problemima na početku susreli?

— Neki su me ljudi vrlo loše dočekali. Naime, morate znati da su s jedne strane neki na tome mjestu odista priželjkivali neku novu osobu, nekompromitiranu i izvan, kako ste maloprije rekli, ustaljenih kadrovskih križaljki, dok su s druge strane određeni krugovi bili konsternirani i protiv toga da netko novi dolazi u tu sredinu. Mojim dolaskom narušene su neke ustaljene i dobro uigrane sheme.

Kad sam se pojavila u Zavodu, naišla sam na velike organizacijske probleme od kojih još i danas neki ne funkcioniraju onako kako bih ja to željela. No, činjenica je da se Gradski zavod za zaštitu spomenika donedavno bavio poslovima koje osobno volim nazivati novogradnjama, a najmanje samom zaštitom spomenika.

No, bez obzira na zatečenu situaciju, očigledno je da se u rješavanje nagomilanih problema niste mogli upustiti bez tima stručnjaka. Možete li čitateljima »Vijenca« predstaviti neke od glavnih suradnika?

— Morate znati da je lobi zaštite spomenika u Zagrebu postao veoma snažan i, usudila bih se reći, vrlo opasan. Upravo iz tog razloga odmah nakon dolaska u pravnom segmentu imenovala sam vrlo sposobnu pravnicu Vlastu Mlinar-Vejnović, kojoj je zaštita spomenika postala uža specijalizacija. S druge strane moram istaknuti arhitekta Aleksandra Laszla, jednog od naših uopće najboljih poznavatelja povijesti grada Zagreba i povijesti arhitekture uopće.

Dakle, zalagali ste se za maksimalnu stručnost pri izboru glavnih suradnika?

— Dakako. Najuži tim suradnika u Zavodu su ljudi koji mi u bilo kojem trenutku, odnosno u najkraćem roku, mogu dati pravu informaciju, odnosno pravo stanje stvari prije donošenja važnih odluka.

Na kakvu ste suradnju naišli među stručnjacima u drugim ustanovama, primjerice mjerodavnom ministarstvu?

— Moram priznati da sam vrlo malo kontaktirala s Ministarstvom kulture, iako su ti kontakti usprkos svemu zasad zadovoljavajući. No, također moram istaknuti, iako su me neke kolege upozoravale da prema Gradskom zavodu postoje određeni aminoziteti, takav odnos nisam mogla prihvatiti zdravo za gotovo jer mislim da se neke stvari uvijek mogu postaviti na zdrave noge.

Jednako tako morate znati da mnogi još i danas smatraju osnivanje Zavoda nesretnim događajem, smatrajući da je tim činom znatno oslabljena sama zaštita spomenika, koja je dijelom odvojena od matične službe, odnosno mjerodavnoga ministarstva. Mislim da bivšem vodstvu nije ni bilo stalo do zaštite. Zaštita je bila na margini, određivao se samo nužni minimum.

No, činjenica je da je Zavod bio sinektura prijašnje vlasti, odnosno pokriće za mnoge dvojbene političke odluke koje su se ticale kulture.

— Istina je, no ja to ne mogu i službeno potvrditi jer u to doba nisam radila u Zavodu. No, mislim da je u nekim situacijama on poslužio u političke svrhe, što nam potvrđuju priče o Medvedgradu ili Dinamovu stadionu.

Što se trenutno događa s Medvedgradom?

— Nakon rasprave o Medvedgradu, na kojoj su nažalost prisustvovali samo neki stručnjaci, ali ne i oni, pogotovo ne arhitekti, čiji su projekti ondje bili realizirani, izradili smo prijedlog teksta s cjelokupnim planom i opisom radova koje bi ondje trebalo poduzeti. U skladu s tim tijekom svibnja bila su započela arheološka istraživanja, uklanja se i neprimjerena rasvjeta, a trenutačno se radi i na uređenju pristupne staze, jer smo dobili pritužbe iz Ureda za branitelje da se s invalidskim kolicima ne može prići Oltaru domovine.

Želite li reći da Oltar domovine ostaje? Što je s toliko najavljivanom prenamjenom Medvedgrada?

— Želimo Medvedgradu vratiti muzejsku namjenu, za koju i mislimo da je jedina primjerena i praktički moguća, s time da će se proces prenamjene odvijati postupno. Što se tiče Oltara domovine, trenutno nemamo novca za neke nove akcije, niti ćemo u skorije vrijeme razmišljati o njegovu preseljenju. Kao što rekoh, cjelokupna priča oko Medvedgrada trajat će dulje vrijeme.

Neki problemi i dalje ostaju neriješeni, primjerice Dinamov stadion. Iako je očigledno da su se od početka izgradnje stadiona kršili zakoni, te su i sve naknadne dozvole upitne, gradonačelnika Bandića takve pojedinosti odveć ne zamaraju, kao ni građevinsku inspekciju, čiji inspektori ili prema direktivi namjerno prešućuju neke činjenice ili pak nisu upoznati sa statusom stadiona, kao preventivno zaštićenog objekta. Konkretno, što u tom slučaju kao pročelnica Gradskog zavoda možete poduzeti?

— U mom mandatu upoznali smo stručnu službu Gradskog poglavarstva s time da je Dinamov stadion još preventivno zaštićen spomenik kulture u sklopu Sportsko-rekreativnog centra Svetice. No, što se tiče građevinske inspekcije, budući da nije u mojem djelokrugu, ne mogu komentirati njihove akcije. Činjenica je da smo pregledom arhivske dokumentacije Dinamova stadiona utvrdili da u Zavodu nikada nije bilo odobreno rušenje tribine, iako su naknadno izdani i posebni uvjeti za lokacijsku dozvolu za izgradnju zamjenske tribine, ali je utvrđeno, isto tako, da je tribina bila srušena prije nego što je uopće bila izdana lokacijska dozvola.

Zbog svoje beskompromisnosti, imate dosta problema u Gradskoj skupštini, a, kako je poznato, nerijetke su i fizičke prijetnje. Očigledno je, da se kao žena odlično odupirete u takvu agresivnom okruženju, u kome bi i mnogi iskusniji kolege već odavno kapitulirali.

— Pritisaka je bilo, i izravnih i posrednih. Moram priznati, da su pritisci veliki, a neke mi stranke dolaze i s odvjetnicima. No, to me odveć ne ometa u poslu. Ako imamo jasno definirano stajalište, i ako znamo što branimo, nemam razloga da odustanem od pozicija koje smo u Zavodu zajednički stvorili.

Možete li na kraju razgovora čitateljima »Vijenca« otkriti tko je Doris Kažimir u trenucima kada nije pročelnica Gradskog zavoda?

— Tada sam obični građanin koji prolazi gradom i uvijek se čudi kako ljudima u Zavodu promiču bitne stvari ili kako ih ne mogu odraditi kako treba.

Razgovarao Krešimir Galović