Maestralna gluma

Maestralna gluma

Filmskim citatima, bogatim svjetlosnim i zvučnim efektima i višeplanskim pozicioniranjem radnje u konstruiranoj scenskoj kutiji, Taufer si je olakšao posao za vlastiti komentar, prepisan, naravno, iz Shakespearea

Najjednostavniji odgovor na pitanje zašto je Shakespeare toliko važan koliko jest vjerojatno glasi: pa zato što je Shakespeare. A što to znači? To znači da njegovim tekstovima nijedan, ma koliko vješt interpretator, ne može oduzeti više nego što mu oni donesu. Dokaz tome je San kresne noči u režiji Vita Taufera, produkcija Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, koja je s jednogodišnjim zakašnjenjem otvorila ovogodišnje Dane satire.

Kao što je svojedobno Kraljevo predstavio kao mjuzikl, a Hamleta gotovo kao kompjutorsku igricu, Taufer je i u Snu ivanjske noći popustio svim impulsima teksta, ostao vjeran svom stilu i usput na scenu uspješno postavio modernije čitanje klasika. Predstava se odvija iza prozirnog zaslona, uokvirena u zid koji dijeli proscenij od ostatka prostora igre. Ta gotovo kinematografska smicalica, primijenjena i u Hamletu, oduzima takozvanoj prirodnosti igre i neposrednosti kazališnog čina, no u ovom slučaju to je potpuno opravdano.

Zeleni laboratorij

Filmskim citatima, kao što je džejmsbondovska špica sa siluetama ženskih tijela u pokretu, kvazihalucinogenim prelijevanjima višebojnog svjetla, elektonskim efektima u glazbi ili govoru te višeplanskim pozicioniranjem radnje u konstruiranoj scenskoj kutiji, Taufer si je olakšao posao za predstavljanje zbilje i vlastiti komentar, prepisan, dakako, iz Shakespearea. Kao i Otok u Oluji, ili pak Ardenska šuma u Kako vam drago, i gozd je u Snu kresne noči onaj zeleni laboratorij u kojem se egzistencije tope, mašta divlja, a civilizacijska pravila nestaju. Vilinski kralj i njegova kraljica, iako preslika uglednih Atenjana ili pak velikog vojvode i njegove priležnice, ukroćene Amazonke koja tek što nije postala i službena vladarica, ipak nisu jednaki. U tome i leži zamka višestrukoga čitanja, koje je Taufer ponudio različitom glumom svakog od zamišljenih, a preslikanih događajnih razina. Iako prikazan kao divljak, neizvještačena pristupa komunikaciji i potrebama vlastitog tijela, sa zvoncima na stopalima i prorijeđenim zubima, Oberon je, kao slika kolonizacije potrebitog Untermenscha, ipak humaniji od civilizacije koju paradigmatski predstavlja baš Atena i njezini skladno odjeveni građani. Citoyen (npr. Egej) je naime u stanju žrtvovati kćer zakonu i vlastitoj volji, dok kralj šumskih divljaka svoje čedo zaljubljeno ljulja u kolicima, dopuštajući pritom ljubljenoj i ostvarenje seksualnih maštarija s obdarenim magarcem, što je zavidna razina liberalnosti.

Zabavan prepjev

Ljubav u današnjem smislu navodno je izmišljena i zacementirana tek u romantizmu, dok je starije velike pjesnike uglavnom nadahnjivala strast, bitno drukčijeg karaktera i trajanja. Tauferu je i to jasno, kao i Shakespeareu, koji je ljubavničku legendu Pirama i Tizbe iskoristio u istoj godini dvaput, i to na bitno različite načine. Romeo i Julija tako su i danas opće mjesto mladih nesretnika, dok je, osiguran klasičnim pomagalom teatra u teatru, u Snu ivanjske noći pokazao koliko je dugo ruža samo ruža, a koliko ono što se želi vidjeti. Taufer je za današnju publiku stvar dodatno vulgarizirao, pa su ruže histerične i cendrave, gledatelji priglupi i egoistični, a ni sam proces čaranja nije elegantno cijeđenje magičnog soka na spavačeve kapke, nego mazanje njegova lica smjesom pljuvačke i latica prožvakanih u škrbavim ustima.

No, i bez previše detalja, Vito Taufer je sa Snom ivanjske noći napravio dobar posao i na onoj osnovnoj razini gdje je rezultat zabavna i pametna predstava, zahtjevna upravo onoliko koliko to gledatelj od nje traži. Jedan od glavnih razloga tome je i prepjev Andreja Rozmana Roze, ali i maestralna, oslobođena i točna gluma ansambla Slovenskog mladinskog gledališča. I Maruša Geymayer-Oblak i Janja Majzelj, kao i Uroš Maček i Dario Varga, redom Titanija, Hermija, Spak-Puck i Oberon, trebali bi biti glavni kandidat za glumačke nagrade na ovogodišnjim Danima satire.

Igor Ružić