Kuće koje misle i osjećaju

Kuće koje misle i osjećaju

Vrhunac je njegov projekt za kinetičku crkvu — Kinetikdom — nastao 1970. za crkvu sv. Petra u Splitu. Taj fenomenalni projekt, s pomičnim krovom — otvaranjem i zatvaranjem, crkvu pretvara u mjesto »spajanja zemlje i svemira«, mjesto u kojemu se »spuštaju zvijezde« — zacijelo je građevina s najduhovnijom dimenzijom koju je Mutnjaković dao svojoj kinetičkoj kući

Kad arhitekt Andrija Mutnjaković govori o počecima svoje kinetičke arhitekture (izložba u Muzeju arhitekture u Zagrebu), onda kao neposredni poticaj spominje kinetičku skulpturu Aleksandra Srneca iz šezdesetih godina, koja je također predstavljena na izložbi. S udivljenjem se osvrće na Srnecova kinetička djela oblikovana materijom, pokretom, svjetlom i odrazom... U knjizi Kinetička arhitektura iz 1995. kao poticaj navodi i svoj mladenački susret s Tatlinovim projektom Spomenik III. internacionali, koji u unutrašnjosti ima ugrađene rotirajuće volumene. Iz iste će se knjige vidjeti da su činitelji koji su Mutnjakovića privukli kinetizmu mnogo složeniji, poticaji brojniji te da se njegova kreativnost i mašta na tom području napajaju iz mnogo više izvora nego što su ta dva izdvojena primjera.

Mutnjaković također navodi da je početak njegova kinetizma skroman, što je prevelika samozatajnost kad znamo da je samo u jednoj, 1964. godini, stvorio čak tri radikalna i složena projekta: za Pittsburgh, Hollywood i Tel Aviv. Najrevolucionarniji je projekt ostvario za Hollywood — Domobil, kada je prvi put predstavio zamisao o kinetičkoj kući, kući-stroju.

Taj će projekt poslužiti Mutnjakoviću i za energično razračunavanje s postojećom arhitekturom, »klasičnom kućom«, kako kaže, opterećenom tako velikim negativnostima »na koje smo se priučili da ih i ne primjećujemo«. Neprihvatljivo mu je u toj kući »statičko mrtvilo materijala, siromaštvo sleđenih prostora, dosada i jednoličnost, nemogućnost akomodacije prostora, ograničenost na ono vani i ono unutra, pasivnost prema atmosferskim prilikama, indiferentnost prema potrebama psihičkog raspoloženja čovjeka« itd., itd. Da je ta kuća takva, valja zahvaliti koncepciji građevinskog shvaćanja kuće, kako kaže, što ga uporno provodi ceh (graditelja — građevinara), koji je, umjesto da izumre s kamenoklesarima, do danas zadržao upravljanje i način mišljenja u rukama. Okoristio se strojem u stvaranju novih tehnoloških i likovnih rješenja, pretvorivši ga pritom u pomoćno sredstvo.

Domobil, prva kuća-stroj

Tu situaciju mijenja Domobil, kuća-stroj, koja ujedinjuje elemente stroja i kuće. Kao stroj on ima pogonsku snagu i alatne dijelove, a kako je istodobno i kuća, posjeduje i sve ono što je potrebno za zadovoljenje tjelesnih i higijenskih potreba stanara. Alatne dijelove stroja čine plohe — za pokrivanje, pregrađivanje i hodanje. One se, prema potrebi i želji stanara, dižu i spuštaju, pregrađuju prostor i moduliraju ga, te reguliraju i otvorenost ili zatvorenost kuće prema okolišu. I krovne su površine pomične te, ovisno o atmosferskim prilikama, otkrivaju ili pokrivaju kuću. Horizontalne se ploče pomiču usklađeno s drugim plohama i služe — za hodanje. Energetskim izvorom i plohama — alatima upravlja se iz izoliranoga prostora smještena ispod uporabnih površina.

Kad se opis domobila zamijeni slikovnom predodžbom, tada se vidi da je on ispunjenje čovjekova sna: da može mijenjati oblik i izgled kuće svaki dan prema želji i potrebi! Jednom da usitnjuje prostor u niz manjih prostora, drugi put da miče pregrade i da cijelu kuću pretvori u jednu dvoranu. Ako je sunce i lijepo vrijeme — da otvori krov ne bi li se ozračio zvaki njezin kutak, a ako je kiša — da ga zatvori. Okružuje li kuću zelenilo, tada se mogu spustiti vanjske stijene pa tako spojiti unutranji prostor kuće s vanjskim.

Kuća se pretvara u poslušna izvršitelja stanodavčevih želja, nešto poput robota, pa stoga ne čudi izraz koji smo čuli na izložbi da je to inteligentna kuća. Postaje razumljiva i tvrdnja njezina izumitelja da kuća pruža zadovoljstvo i uživanje stanarima, jer mogu njome upravljati, kao i automobilom, koji se od prometala prometnuo i u sredstvo za uživanje!

Funkcioniranje i izgled domobila Mutnjaković je prikazao brojnim crtežima, po vertikalnom i horizontalnom presjeku, dokazujući kako je moguća brojna, zapravo bezgranična kombinatorika — izgleda, prostora i volumena. Ta se kuća, razumljivo, konstruira (a ne gradi) novim, sintetičkim vrstama materijala (koje je izumio čovjek).

Kinetikdom i cvijet za Veneciju

Načelo domobila Mutnjaković će poslije obrađivati u raznim varijantama. Vrhunac je njegov projekt za kinetičku crkvu — Kinetikdom — nastao 1970. za crkvu sv. Petra u Splitu. Taj fenomenalni projekt, s pomičnim krovom — otvaranjem i zatvaranjem, crkvu pretvara u mjesto »spajanja zemlje i svemira«, mjesto u kojemu se »spuštaju zvijezde« — zacijelo je građevina s najduhovnijom dimenzijom koju je Mutnjaković dao svojoj kinetičkoj kući.

Na načelu domobila projektirana su 1990. i Vrata Venecije (ili Cvijet za Veneciju) izložena 1991. na Bijenalu arhitekture u Veneciji. Time Mutnjaković sudjeluje na međunarodnom natječaju za rješenje venecijanskoga trga Piazzale Roma, sa oko 250 arhitekata iz cijeloga svijeta. Uz ostale činitelje uklapanja novog tijela u staru venecijansku jezgru (o čemu Mutnjaković itekako vodi računa), zgrada perona za autobuse oblikovana je kao nadstrešnica razdijeljena u šesnaest pokrovnih ploha koje se pomiču hidrauličnim mehanizmom. Oblik je to zapravo cvijeta s pokretnim laticama, zbog čega je cijeli projekt nazvan Cvijet za Veneciju.

Na istom načelu kuće-stroja Mutnjaković će stvoriti još jedan nezaboravni projekt — Ornitottero, potaknut natječajem za Najljepšu kuću na svijetu, koji je 1988. raspisala talijanska regija Emilija. Njegova sličnost s Leonardovim istoimenim nacrtom stroja, načinjenim prije petsto godina, golema je, a nije ni slučajna. Jer bitni su elementi sustava te kuće pokrovne plohe (koje su, kad se dižu i spuštaju, slične krilima ptice!). Pozajmica (imena i izgleda) potječe iz »sretnih vremena u kojima su«, kako kaže autor, »strojevi bili sastavni dio arhitekture«.

Osim praktične funkcije kinetičke kuće, koja je u svakom projektu posebno rastumačena (uvijek kao antipod statičnosti, neduhovitosti, zaleđenosti i neadaptibilnosti klasične kuće), Mutnjaković je uvijek isticao humanu dimenziju kinetičke arhitekture. To sam ponajbolje shvatila na primjeru Cvijeta za Veneciju. Vidjevši projekt na Bijenalu arhitekture u Veneciji 1991, pitala sam autora nije li kinetička koncepcija zgrade perona za Piazzalle Roma sama sebi svrhom. Mutnjaković mi je odgovorio:

»Ne bih rekao. Središnji je peron, naime, osnovno mjesto skupljanja i distribucije putnika, pa stoga mora živjeti životom putnika. Za vrijeme kiše i dnevnih vrućina valja stvarati zaklon i hladovinu, za ljetnih večeri mora se rastvoriti svježini povjetarca, a za zimskoga sunca otvoriti se toplim zracima. Kinetička arhitektura s pokretnim krovnim plohama ostvaruje podatno sve one životne logičnosti, pa je stoga funkcionalna. Tako zamišljena zgrada opravdana je i u simboličkom smislu...«

Jedinstvo arhitekture i stroja

U svim projektima kuće-stroja Mutnjaković razrađuje ideju jedinstva stroja i arhitekture. Ideja, koja nije nova, nego, kako i autor navodi, potječe čak iz vremena kad je stroj bio sastavni dio arhitekture. I navodi kao primjer Vitruvija (15. godina prije Krista), koji u posljednjem poglavlju knjige o arhitekturi govori i o gradnji strojeva i drži da se tek time obuhvatio kompletan pojam arhitekture. Leonardo da Vinci 1500 godina kasnije među svoje brojne crteže strojeva umeće i arhitektonske skice. Za nas iznimno važan Faust Vrančić 1595. u djelu Machinae nove među svoje projekte mostova, mlinova, vozila i plovila, uvrštava i arhitektonske zgrade, a poznata je i njegova izjava o šibenskoj katedrali, koju smatra najsavršenijim strojem vremena! U novije doba ruski arhitekti pod utjecajem avangardnih kretanja u toj zemlji, u procesu oblikovanja, izjednačuju arhitekturu i stroj, a Mutnjakoviću nisu nepoznata ni mišljenja brojnih suvremenika iz zemalja Europe i Amerike.

Lebdeći dom i lebdeći grad

Uz ideju o pokretnoj kući, Mutnjaković razmišlja i o lebdećoj kući! Lebdeći dom — Kokonplan — koji je pokazan 1981. na natječaju u Wroclavu, razrađuje zamisao o stanovanju u zraku. Ideja se zasniva na balonu ispunjenu helijem. Priložio je i računicu koliko je prostornih metara helija potrebno da bi se u zrak vinuo balon-kuća, s ljudima i cijelim kućnim inventarom potrebnim za život. Spominje lagane motore koji bi podizali balon, a i izvor energije — solarne fotonaponske ćelije! Kokonplan je dobio ime po ličinki svilca kokona, koji živi omotan u nježnu čahuru. Lebdeći dom mu, naime, u mnogočemu nalikuje. Iako svjestan da su njegove ideje utopija, vizionar Mutnjaković od njih ne odustaje, nego ideji lebdećeg doma dodaje i onu o lebdećem gradu koji, kako kaže, »nije problem mašte nego potrebe«, jer to je i »alternativa za prognoziranu urbanu kataklizmu«.

Odavno zaokupljen činjenicom da je »grad postao nedostojan čovjeka« Mutnjaković od 1964. do danas nudi brojna fantastična urbanistička rješenja: urbanizam u Tel Avivu, čelično-stakleni toranj u Pittsburghu (na koji bi slijetala zračna prometala), lebdeći grad u kojemu bi se komuniciralo prema biotičkim načelima, odnosno ugledajući se u prirodne oblike... Vrhunac su njegova razmišljanja o postindustrijskom gradu ili tercijalnom gradu, gradu budućnosti, u kojemu bi mnogi njegovi vizionarski projekti našli svoje mjesto!

Utopija kao put prema ostvarenju

Izložba u Hrvatskom muzeju arhitekture, s nacrtima i maketama, tek donekle predočuje izvorišta i domete Mutnjakovićevih zadivljujućih zamisli utemeljenih u kinetičkoj arhitekturi i nije dovoljna da umanji propust što nam taj arhitekt nije češće i cjelovitije prikazivan. On je doduše autor više knjiga koje tumače njegove ideje, no ni one nisu dovoljne da cjelovito prikažu te zamisli, pogotovo njihovu dinamičnu osobitost. Pritom je važno naglasiti da Mutnjakovićev pristup nije tek umjetnički hir ili tek formalni pokus. Njegovo je stvaranje zasnovano na čvrstim vezama između prošlosti i budućnosti, na temeljito proučenim neizbježnostima promjena. Iz današnje perspektive mnogi od tih projekata jesu utopija, što on ne poriče, no o kakvoj je utopiji riječ, on je sam najbolje objasnio 1993. na predstavljanju dviju knjiga, Ranorenesansni grad i Vojvodska palača u Urbinu, obiju posvećenih velikom graditelju hrvatskoga podrijetla Lucijanu Vranjaninu.

»Uvijek me zanimala utopija. Napravio sam cijelu seriju utopističkih projekata — od projekata gradova koji ne postoje i za koje ne znam hoće li ikada postojati, do gradova koji lete! Utopijom sam se bavio kao svojim arhitektonskim radom. Dakako da me privukla utopija Vranjaninovih slika idealnoga renesansnog grada. Tu je, naime, Vranjanin prikazao grad koji još nije postojao, niti je itko u to vrijeme slutio da takav grad može postojati! I moja simpatija prema Vranjaninu potječe najprije od te utopije, a tek onda od njegova djela.«

Da zaključimo: Mutnjaković nije lebdeći arhitekt, realizirao je mnogo projekata, osobito onih s posebnom utilitarnom namjenom (kazališta, biblioteka, škola, turističkih objekata, naselja...), pa njegov uzlet u inovaciju (i maštu) realno proistječe iz sukoba s predrasudama o ljudskom prostoru, rabljenom materijalu, o planiranju grada u kojemu se ne vodi računa o njegovoj cjelovitoj funkcionalnosti. To je pobuna s razlogom. Koliko je ta pobuna odmah primjenjiva — nije bitno, što je dokazala i povijest. Mutnjakovićevu zvonjavu na uzbunu treba, dakle, ne samo čuti, nego i pojačati.

Elena Cvetkova