Jedanaestica

Raymond Queneau napisao je ovu šašavu, ludističku, antologijsku pjesmicu:

Najava

Boga mu božjega što mi se danas piše

Jedna mala poema

Gle evo je gdje mi se upravo javlja

Mala malena majušna

Dođider ovamo da te nanižem

Na tananoj svili svih svojih drugih pjesama

Dođi ovamo da te utisnem

U nizu svojih cjelokupnih djela

Dođider ovamo da te usrnim

Da te urimujem

Da te uritmujem

Da te opegazim

Da te olirim

Da te ustihujem

I da te uprozim

No ona mi — životinja

Strugnu...

(Prijevod B. Kukolja)

U duhu Queneauove najave inspiracije, koja mu je na kraju — strugnula, glumački sam vježbao i svoju inspiraciju u Stilskim vježbama prizivajući i parafrazirajući je: Dođider da te odglumim, da te uglumim, da te utjelovim, dođider da te uritmujem, da te uprizorim, da te nanižem na tananoj niti svih svojih drugih uloga, da te ukomedijam, da te udramim, da te zaigram... No ona mi životinja — strugnu... Na toj opreci Najave komuniciranja (variranje brojnih varijanti jedne iste banalne priče) i nezadovoljstva i nemoći, svemoći i nemoći riječi i jezika (»O čemu ne možemo govoriti, o tome treba šutjeti«), građena je naša predstava Stilskih vežbi. Beznačajnu priču o mladiću duga vrata sa šeširom i vrpcom oko šešira koji se u tramvaju br. 11 posvadio s drugim malo starijim mladićem — 27, 27 i pol godina, 175/85, jer mu je ovaj stao na nogu i zauzeo-sjeo na njegovo mjesto i 57 minuta kasnije mladić sretne pred glavnom poštom bivšeg mladića — 55 godina koji mu kaže da mora prišiti gumb na kaput — tu banalnu priču svaki put pričamo na drugi način, iz početka, drukčijim stilskim varijacijama.

Lela Margitić i ja, nezadovoljni onim što smo i kako ispričali, jer nam je životinja inspiracija — strugnula. I tako je Queneauovim eksperimentom s jezikom, u stilističkoj igri u kojoj je stil nadigrao sadržaj priče, te je stil postao sam svoj sadržaj, a priča tek njegov povod, stvoreno književno djelo koje živi isključivo od moći stila, i u bezbrojnim varijacijama poigrava se s pričom-sadržajem priče-građom, klišejima jezika-govora, pisma, poigrava se s bezgraničnom moći jezika u njegovoj relativnosti i ograničenosti. A budući da je stil čovjek, prema onom čuvenom aforizmu, to smo mi glumci (Mija Oremović koja je igrala u Stilskim vježbama 1968, Lela Margitić i ja, koji ih igramo sve do danas) igrali i sebe i mnoštvo improviziranih likova, imaginirajući podudarnost stila i lika, te smo tako vježbajući Stilske vježbe uvježbali mnoštvo svojih likova: starih frajla, onomatopejskih gospođa, zooloških sirovnjaka, muških prostačina, agresivaca, reakcionara, sonetskih poetskih duša, frajera, filozofa, kunsthistoričarki, matematičara, makaronskih jezičara (engleski, ruski, talijanski, latinski makaronski) i još mnogo drugih. Svi ovi stilski likovi u našim trenutačnim preobrazbama bez maske i kostima, rođeni iz Queneauove stilističke igre i naše glumačke mašte, pričaju-igraju istu banalnu priču koja nije ista, već svaki put drukčija, jer je svaki lik priča iz svoje stilske vizure i prirode, da bismo na kraju Stilske vježbe završili gluhonijemom stilskom varijacijom, krkljajući stilom, razarajući jezik na foneme, krikove, slogove, neartikulirane suglasnike i kreštave samoglasnike... u šutnju i tišinu, poništavajući i samu beznačajnu priču i komunikaciju (Ona nam životinja — strugnu). Usput spomenimo da su Stilske vježbe uvjerile Ionesca da tragikomični besmisao jezika njegove Ćelave pjevačice nije bez smisla.

Sretna okolnost za našu predstavu bila je u tome što su Tonko Maroević i Tomislav Radić (redatelj predstave) adaptirali i lokalizirali Stilske vježbe kao svojevrsnu zagrebačku Queneauovu frančezariju u zagrebački ambijent, u zagrebački tramvaj br. 11. Tako je Raymond Queneau postao hrvatski autor kao, recimo, Rajko Kenović, pariški autobus pretvorio je u ZET-ovu jedanaesticu, Pariz u Zagreb, Parižane u Zagrepčane, a nama glumcima olakšao posao; poticao maštu i ponudio građu za stvaranje naših likova prepoznatljivih publici koje smo mogli inspirativno improvizirati na temelju svakodnevnih ponašanja, različitih načina govora, jezično-govornog materijala rasutog u kolokvijalnoj, žargonskoj, slatkorječivoj, zlatoustoj, neartikuliranoj, patetičnoj, sofisticiranoj našjenačkoj komunikaciji koju sam upijao i vidio uhom — tim organom koji se u uzvišenoj metaforici naziva kanalom duha.

Veselko Tenžera, lucidni »Vjesnikov« kolumnist, napisao je 1974. u povodu dvjestote izvedbe Stilskih vježbi u Teatru ITD, svojevrsnu pohvalu našoj predstavi pod naslovom: I gradovi trebaju zrcala za svoje sitne bore, primjećujući da smo u Stilskim vježbama zaigrali cijeli jedan grad — Zagreb sa svojim sitnim borama. Ako sam u Stilskim vježbama, kako to kaže Tenžera, ... »zaigrao cijeli jedan grad (adaptatori ga po drugi put prozvaše Zagrebom) dosad potpuno stran našoj sceni«, onda je glavni lik u tom zrcalu bio Zagreb, a ja sam bio njegov oduševljeni partner glumački, koji se slijedeći autorovu šašavu-banalnu priču o gumbu-gumbiću-dugmetu-govancu, preobražavao bez maske, kostima i pomagala u mnoštvo mogućih likova u fiktivnoj jedanaestici, po uzoru na ZET-ovu jedanaesticu koja vozi na liniji Dubrava-Maksimir (zoološki vrt)-Trg Republike-Jelačić plac-Britanski trg-Černomerec — i natrag. I taj ZET-ov električni tramvaj, nasljednik zagrebačkog konjskog tramvaja u kojemu se populusque zagrebienzis znojabant, a kao filozof kažem da sam se »... popeo u potrošeno i ništavo nebiće jednog tramvaja«, kao zagrebački frajer uzvikujem: »... Mrak... čisti mrak...«, da bih kao zagrebačka prostosrdačna prostačina urlikao: »... bem ti sunce žarko.. ugurao sam se u gnjusnu jedanajsticu, bem joj sunce žarko...« i tako dalje, dakle taj fiktivni tramvaj broj 11 glumački vozim u Stilskim vježbama, već pune 33 godine, kao da sam se oženio njime, kao da sam postao tridesettrogodišnji ZET-ov sin. I kao što je jedanaestica ostala vjerna svojoj tramvajskoj putanji i svojoj najstarijoj i najvažnijoj zagrebačkoj ulici — Ilici, tako sam i ja ostao vjeran sitnim borama Zagreba i Stilskim vježbama, uvjeren da u sitnicama ima više života i istine negoli u velikim riječima i velikim gestama. Nedavno me meni nepoznata gospođa zaustavila na ulici: »Oprostite, gospon Kvrgić, na smetnji, gledala sam vaše Stilske vježbe, čestitam!... Htela bi vam reći da sam i ja imala svoje Stilske vežbe, onak za pravo... u pravom tramvaju, jedanaestici, ako vas zanima...«. »Kako ne, gospođo, bit će mi drago da čujem«, odgovorio sam joj sa znatiželjom. »To vam je bilo tak, gospon Kvrgić... Vozimo se mi tak u jedanaestici i držimo se nas pet-šest ženskih za onu tramvajsku štangicu. I skup s nama za tu istu štangu drži se jedan dobro držeći gospon... tak srednjih godina... ćelav. I zamislite si, tramvaj stane na Britancu i naš vam ćelavi gospon otrgne štangu i š njom na izlaz. A mi ženske ne puštamo je i zajedno sa štangom i ćelavim gosponom na izlaz... Vičemo na njega, zakaj ste otrgli i otuđili štangu. On nam je odbrusil... Ote vrit, uspaljene babe, to je moja štanga... pošteno sam je kupil u trgovini i postavil je vertikalno u tramvaj. A vi ste ste se držali za moju vertikalnu štangu.« Tak smo se smijali, celi tramvaj, bolje neg na vašim Stilskim vežbama. Nemojte kaj zemeriti, gospon Kvrgić...«.