Hoćemo li izdržati zajedno?

Hoćemo li izdržati zajedno?

Jean-Luc Nancy, Biti zajedno bez suštine, preveli Ugo Vlaisavljević i Elmedina Podrug, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 2001.

Nedavno je prigodom sarajevskog gostovanja poznatoga francuskog filozofa Jean-Luc Nancyja izdana knjižica s trima kraćim tekstovima. Zahvaljujući agilnosti i entuzijazmu pripadnika tamošnje teorijske scene (ponajprije Uga Vlaisavljevića i Nebojše Jovanovića), kao i populariziranja trendovske i iznimno plodne teorijske psihoanalize i političke filozofije, Sarajevo postaje zanimljivo odredište na karti suvremene filozofije. Ako se već zbog raznih okolnosti ipak ne može govoriti o određenoj školi ili pak teorijskom (i pripadajućem financijskom) zaleđu koje bi bilo osigurano već postojećim resursima, onda je jasno da sve preostaje na pojedincima, njihovim osobnim kontaktima i predilekcijama koje se uvelike podudaraju s recentnom inozemnom literaturom. U tom je smislu postojeći model kontradiktoran: populariziranje određene vrste literature zbiva se mimo akademske zajednice (u određenom smislu i protiv nje); paradoks je u tome da su takve veze između teorijskih radionica na transverzali Zagreb-Sarajevo-Ljubljana-Beograd mnogo otvorenije i kooperativnije negoli nacionalni akademski pogoni koji funkcioniraju (nažalost, još) kao samodostatne monade. Ukratko, objavljivanje Nancyjeve knjige u Sarajevu korespondira s istovjetnim uvjetima u kojima neki teoretičari u Zagrebu prevode i populariziraju autore poput Negrija, Agambena, Laclaua ili pak Badioua.

Obrana Talibana

Pohvalu izmiješanosti treba načiniti pohvalom koja je i sama izmiješana, smatra Nancy. On u istoimenom tekstu ustaje u obranu Sarajeva i njegova svođenja na čisti identitet, na perfidnu igru europskih intelektualaca i pripadajućih medija koji inauguriraju konvencionalni tip političke korektnosti — onaj koji je u biti licemjeran, a uglavnom se svodi na multikulturalnost i transcendentalnu izmiješanost. O tome je zanimljivo pisao Baudrillard u No Reprieve for Sarajevo, a od novijih tekstova treba izdvojiti sjajnu Žižekovu analizu u kojoj s tih pozicija ustaje u obranu talibanske vlade nasuprot tek deklarativno multikulturalnom Zapadu. Razmatrajući problem nemogućnosti identificiranja identiteta, te koristeći politološke konstrukcije pojmova kao što su identitet, nacija, kultura, itd., Nancy dolazi do zaključka (naizgled paradoksalnog) da nam je zajedničko upravo ono što nas razlikuje, odnosno da ne postoji drugi identitet osim podijeljenog. U tom smislu, zajednica koja je jedna postoji samo kao mrtva zajednica, te se težnje Europe i njezinih multi-kulti zagovornika pokazuju jalovima: jer, biti zajedno to je upravo ne biti jedno, a onaj tko to ne shvati neće razumjeti što se to u proteklom desetljeću događalo u Bosni i Hercegovini. Dakako, isti je model sasvim legitiman ako ga primijenimo na europsku zajednicu u cjelini, čime postaje višestruko aktualan.

Je li Heidegger amoralan?

Heideggerova izvorna etika tekst je u kojem Nancy vrlo kompetentno i pedantno analizira etičku problematiku u Heideggera, braneći ga od njegovih protivnika koji poriču bilo kakvu etičku dimenziju u njegovu mišljenju, i to iz tri razloga: njegov nacistički angažman, odsutnost moralne filozofije u njegovu opusu te davanje prednosti (u prvoj fazi) ontologiji, a ne ontologiji. Nancyjevo izlaganje o Heideggeru pokušava sačuvati što veću vjernost njegovu djelu, no vjernost lišenu pijeteta i idolatrije: ključni je tekst Pismo o humanizmu u kojem je obznanjen motiv izvorne etike, a osim toga Nancyjeva argumentacija počiva na pomnu čitanju ključnih djela kao što su Bitak i vrijeme te Kant i problem metafizike. Ako se pod moralom podrazumijeva korpus načela o tome kako se treba vladati i postupati, onda je Heidegger amoralan; no, njegovo otkriće fundamentalne etike nije zasnovano na istim principima kao kod Kanta, te je u tom smislu ona predstavljena kao mišljenje o djelovanju. Sumirajući domete posthajdegerovske elaboracije kakvu danas nalazimo u recentnoj diskusiji, Nancy Heideggeru ne osporava tzv. manjak etičnosti, nego (karakteristično za Nancyja i socijalnu osjetljivost do koje mu je stalo) naglasak stavlja na nedovoljnu odgovornost vlastite izloženosti drugome i svijetu, odnosno na shvaćanje konačnosti kao podjele/dijeljenja (franc. partage). Biti-s-drugim ključni je model u Nancyjevoj argumentaciji, koja je tim više zanimljiva jer se ne referira na danas iznimno popularnu Lévinasovu mekušastu filozofiju, nego pozornost usmjerava na socijalnu interakciju.

Mlado srce

U posljednjem tekstu naslovljenu Uljez (L'intrus) Nancy iživljava svoje najintimnije idiosinkrazije: prije desetak godina autoru je presađeno srce te nakon transplantacije tuđe srce doživljava kao uljez. Zanimljivo je vidjeti kako činjenica da netko ima srce dvadesetak godina mlađe od ostatka tijela postaje materijal za filozofijsku analizu stranosti. Tim više što se u nekih autora već govori o bivanju un-eins sa sidom(!), dakle u podjeli i razdoru sa samim sobom, ili pak o biosu/zoe koji se svodi na jednostavno očuvani život (u Agambena). Filozofije zaraze — imunitet, virusi, rak, osip — na originalan način skreću pozornost na premještanje alijenacije iz psihološkog, socijalnog ili antropološkog područja prema onom uže biološkom ili čak biopolitičkom. Naime, problematiziraju onaj napad/nasrtaj nakon kojega samu sebi postajemo stranci, a da se time uopće ne približimo uljezu. Postajemo uljezi u svijetu i samima sebi, okusivši užas beskonačne izloženosti. U tom smislu, Nancyjevo problematiziranje vlastite eksteritorizacije u dubokoj je vezi s njegovim sociopolitičkim analizama: je li zbog toga biti-zajedno-bez-suštine ujedno i etički poziv, ostaje otvoreno pitanje.

Tonči Valentić