Forsiranje samoanalize

Forsiranje samoanalize

Dave Eggers, A Heartbreaking Work of Staggering Genius, Picador, 2000.

Prva knjiga danas tridesetogodišnjeg Davea Eggersa, unatoč nimalo obećavajućoj temi smrti u obitelji, neka vrsta memoara, kako je naziva sam autor, dozivjela je već treće izdanje u Sjedinjenim Državama, usporedbe s Williamom Burroughsom i svojedobno izdavački rat oko međunarodnih prava.

Knjiga govori o dječaku, samom Daveu Eggersu, koji odgaja drugog dječaka, svog brata Topha. Eggersovi roditelji umrli su naime u razmaku od 32 dana od dvije različite vrste raka, nakon čega su Dave, tada dvadeset jednogodisnjak, Toph, tada osmogodisnjak, njihova sestra Beth i brat Bill ostali sami. Napuštaju dom u bogatom predgrađu Chicaga i sele u Kaliforniju, gdje Dave osniva opskurni časopis generacije X »Might« i odgaja Topha.

Bacanje frizbija

Priča je zaista, kako govori i naslov, srcedrapateljna, istodobno i tragična i lirska. Eggers priznaje da, uz osjećaj da ga je pogodio sudbinski udarac, doživljuje i egzistencijalnu slobodu o kakvoj nije sanjao, što mu dopušta da sam redefinira pojam obitelji.

Veza Davea i Topha vrti se oko uvida u njihov jedinstveni status, svakodnevnih banalnosti i ljubavi koja se pronalazi u odnosu roditelja i djeteta. Dvojica otpadnika veći dio vremena provode kližući se po parketu u soknama — knjiga čak sadrži i tlocrte stanova s naznačenim klizačkim stazama — i bacanjem frizbija. Dave se brine za Tophov uspjeh u školi, a kad se konačno odluči jednu večer izaći s prijateljima na piće, cijelu noćprovede brinući se o tome nije li babysitter zapravo škotski pedofil. U trenutku nemilosrdne samoparodije, Eggers u posjetu Chicagu slučajno pronalazi pepeo vlastite majke, koji ne baš vješto pokušava raspršiti nad ledenim jezerom Michigan.

U međuvremenu Dave i njegovi prijatelji osnivaju časopis »Might«, koji uskoro, premda ga je svojedobno pohvalio i »Newsweek«, propada zbog nezainteresiranosti redakcije i besparice, ali ne prije fiktivnoga članka o smrti dječje zvijezde Adama Richa. Inače, Eggers danas u New Yorku izdaje časopis »McSweeney's«, zbirku kratkih priča, eseja i proznih eksperimenata, koji već sada, potaknut i uspjehom knjige, ima vjerno sljedbeništvo.

Priča je više ili manje istinita, a ne preza ni od imena i prezimena Eggersovih prijatelja i rođaka. Eggers ne propušta priliku da čitatelja točno informira o tome koji su detalji istinitiji od drugih. Ionako dugoj knjizi (više od četiristo stranica), Eggers dodaje čak četrdeset i četiri stranice uvoda i zahvala te uputa za uživanje ove knjige, upotpunjene grafikonima i crtežima, a zatim u posljednjem činu ekstravagancije i pogovor od četrdeset i osam stranica, gdje ponovno uspoređuje svako poglavlje sa stvarnim događajima. Premda djelomično zabavni u svojoj preforsiranoj samoanalizi, ti su dijelovi i prilično nečitljivi.

Prvih 109

Sam Eggers u uvodu kaže da je zapravo prvih 109 stranica ono s čime bi se čitatelj mogao pozabaviti, nakon čega proza postaje nekako neujednačena. Upravo je tih stotinjak početnih stranica i najjači dio knjige, koji nemilosrdno i bez stanke evocira fizičko raspadanje vlastitih roditelja i miris smrti koji ih okružuje. Ipak, ono srcedrapateljno iz naslova ni u jednom dijelu knjige nije opresivno niti puno samosažaljenja. Proza je lagana, kolokvijalna, opuštena, ali i sposobna za bolnu točnost.

U svakom slučaju, ne postoji nijedan prigovor knjizi koji sam autor već nije promotrio u manirističkom uvodu u knjigu, primjerice da bi pisanje o smrtima u obitelji moglo biti zanimljivo samo »autorovim gimnazijskim prijateljima i nekolicini studenata kreativnog pisanja u Novom Meksiku«.

Naravno, blefiranje samokritikom u uvodu ne odagnava automatski slabosti knjige, a toliko intelektualnog egzibicionizma i mrcvarenja čitatelja ne mora obvezno pobuditi ni simpatije prema autoru. Ipak, kad se konačno prestane baviti vicevima i slapstick-humorom, tekst istodobno oslobađa, tragičan je i inspirativan.

Iva Krtalić-Muiesan