Fluidni izraz, brojnost simbola

Fluidni izraz, brojnost simbola

Sanja Lovrenčić, Kolhida, Biblioteka Quorum, Zagreb, 2000.

Radnja romana Sanje Lovrenčić smještena je u neko imaginarno, arhetipsko selo, koje sa svakom kišom sve više tone u mulj, selo u kojem klaustrofobični prostori kućica bivaju razjedeni vlagom, čiji stanovnici žive u jednoličnom ritmu svakodnevice koji postaje gotovo jedina konstanta, s aktivnostima koje poprimaju karakteristike ritualnog, obrednog. U sveopćoj nestabilnosti i prepuštanju jedan lik, Klesar, pokušava utrti stabilan put kroz selo, izrađujući ga od bijelih ploča u koje urezuje rečenice koje bi trebale biti vječne, nepobitne istine. No, fatalističnost koja obilježava živote tih stanovnika, kao i izostanak reakcija na njegova djela, s vremenom u Klesaru stvaraju nesigurnost u ono što čini, pa on postupno svoj rad zamjenjuje pripovijedanjem i širenjem legende o Splavaru koji kruži močvarama — simbolu promjene. Slutnja Splavarova dolaska opravdana je, legenda se postupno počinje ostvarivati, donoseći strah i kaotičnost. No mijena, koja jedina stalna jest uskoro vraća uobičajeni red u selo, a Splavar donosi promjenu samo onima koji su se izdigli iznad ostalih svojom osobnošću.

Pojedinac i kolektiv

Roman je to o odnosu pojedinca i kolektiva, sukobljavanju individualnih težnji za drugačijim i kolektivne svijesti koja priječi takav razvoj. Svijest u koju su duboko usađeni osjećaji straha pred promjenom, pred nečim novim, straha koji u većine zatire nadu i rezultira mirenjem sa stanjem u kojem se nalaze. Stanovnici sela život provode u čekanju i mirenju, tek rijetki pokušavaju nešto više, no i oni su donekle sputani sumnjom, običajima ili društvenim normama: Klesar duboko sumnja u svoje nakane, Lena ostvaruje svoj poriv za noćnim lutanjima, ali se vraća obitelji, a Fi može ostvariti sebe samo ondje gdje prestaje njezin zavjet šutnje, gdje uobičajene norme prestaju vrijediti. Unatoč njihovim pojedinačnim, manje ili više trajnim uspjesima i različitostima, nad svima njima stoji još jača instanca od one društvene, a to je priroda i zakonitost njezinih mijena. Odnos toga moćnog ritma prirode, vječnog vraćanja istog, i čovjeka nadogradnja je tih odnosa i tema koju autorica također propituje ovim romanom. Zakon prirode prethodi svim individualnim željama, nakanama i radnjama, pomažući im ili ih poričući, ali uvijek jednako nepobjediv i vječan. Dominacija prirode nad svime ostalim osobito će biti izražena spisateljskim postupcima. Rabeći postupak pretjerivanja, autorica prirodu i njezine elemente upisuje u gotovo svaku rečenicu ovog romana. Tekst se time pretvara u nizove slika, postaje natopljen mirisima, bojama, atmosferom; sveprisutnost flore i uz nju vezane simbolike i metaforike približava ga poetskom izričaju, dovodeći tako roman do sama ruba proznog. Priroda postaje glavni lik: njome se opisuje, definira, određuje, njezinu postojanju sve je podređeno; to će se reflektirati i na formalnoj razini: s jedne strane to će dovesti do namjerna povlačenja autorske osobnosti iz teksta, odsutnosti komentara (koji je ograničen samo na uvodni dio — prolog), a s druge strane ta sveprisutnost i nadmoćnost prirodnih elemenata vodi i do nadglašavanja i destabiliziranja izgradnje uobičajenih konstitutivnih elemenata romana — karaktera, čija će obilježja ovisiti o vanjskim faktorima, ili radnje, koje je razvoj otežan i usporen nizovima varijacija i isprepletanjem dviju razina tekstova. Spori tempo unutarnjih izmjena nadvladava nad elementima izvanjske razine događanja i postaje primarni konstitucijski element, pa ritualnost i simbolika sa sadržajne razine time dobivaju korelat i na onoj formalnoj.

Zaglušujuća simbolika

No, izražena simbolika na svim razinama, kao temeljna odrednica ovog romana, neće biti bez slabosti — dok s jedne strane postoje oni simboli čije je značenje donekle očigledno, s druge će se strane oni ponekad doimati i nedokučivima, što će u konačnici davati pomalo zaglušujući dojam. Brojnost simbola, iako u skladu s navedenim postupcima autorice te njezinim bogatim i fluidnim izrazom, opire se mogućnosti čitateljeve interpretacije, jer za mnoge od njih ne postoji ključ za dekodiranje, ili se javljaju samo usputno, bez daljeg razrađivanja, te tako ostaju pomalo nedorečeni. Time simbolika u nekim trenucima poprima posve osobni karakter, koji izvanjskom čitatelju ne može značiti mnogo, osim ako i sam ne pronađe neka značenja — opet posve osobna. Roman će na općoj razini ostati razumljiv, no opisana će obilježja otežavati čitljivost i prohodnost nekih njegovih dijelova.

Ljubica Anđelković