Europa i mi

Sunshine Istvána Szabóa (Stoljeće ljubavi i mržnje)

Iako HTV već godinama u prosincu prenosi dodjelu Europske filmske nagrade (donedavno se zvala Felix), koju u prosjeku gleda oko deset posto publike, dakle nekoliko stotina tisuća gledatelja, malo će se tko sjetiti da je prije godinu i pol najboljim europskim filmom proglašena mađarsko-njemačko-kanadsko-austrijska koprodukcija Sunshine (u nas prevedena kao Stoljeće ljubavi i mržnje) Istvána Szabóa, koja je uz to osvojila i nagrade za najbolji scenarij (redatelj Izrael Horowitz), najboljega glumca (Ralph Fiennes) i najboljeg snimatelja (Lajoš Koltai, koji je snimio sve Szabóve filmove u posljednja dva desetljeća).

Razloga tom našem zaboravu ima nekoliko. Gotovo svi ostali mediji o tim nagradama donose tek kratku i nezapaženu bilješku, potpuno izgubljenu u mnoštvu informacija o tome što se priprema, očekuje i gleda u Hollywoodu ili koji je američki film koliko zaradio. To je donekle razumljivo, jer je američki film daleko najpopularniji, no za tu je popularnost nedvojbeno zaslužno i takvo pitanje, pa je rezultat toga potpuno neznanje o suvremenom europskom filmu, unatoč njegovu sporadičnom pojavljivanju u našim kinima ili na videu te činjenici da HTV godišnje prikaže i po stotinu i pedeset novih europskih naslova. Zato se u povodu nevjerojatnoga događaja da su se ovih dana istodobno u zagrebačkim kinima pojavila dva nova francuska filma nerijetko može pročitati kako je ta kinematografija u posljednja dva desetljeća potpuno propala, dok jedan od najvažnijih američkih filmskih kritičara Andrew Sarris tvrdi da je u tom razdoblju u svjetskim razmjerima (uključujući i SAD) baš ta kinematografija proizvela najviše remek-djela.

Brzi zaborav

No, kako se bez obzira na broj vrijednih filmova europska kinematografija ne može nositi s popularnošću i komercijalnim efektima američke, tako se ni dodjela europskih nagrada ne može mjeriti s Oscarom, koji joj je zapravo bio nadahnuće, pa je tako i preuzet model koji se onda nastojalo učiniti malo gospodskijim i intelektualnijim, no stvoren je hibrid koji nije oduševio ni široku ni elitističku publiku. Nakon toga lutalo se od uključivanja običnih gledatelja u show do stvaranja komorne svečanosti uz sudjelovanje velikih europskih filmaša. Iako je tu bilo pojedinih zanimljivih i originalnih rješenja, cjelina baš i nije bila za pamćenje, a brzu zaboravu u nas bitno je pridonijela i činjenica da u Hrvatskoj nisu bili prikazani filmovi koji su konkurirali ili dobivali nagrade.

Zbog svega toga čak ni nagrade nisu pomogle domaćem distributeru (Blitz) novoga filma jednoga od najvećih ne samo mađarskih nego i europskih redatelja nakon Drugoga svjetskog rata da nađe prikazivača u Hrvatskoj koji bi na veliki ekran pripustio jedan od najboljih europskih filmova devedesetih, film koji je trebao biti prvorazredan i filmski i kulturni događaj, jer Szabó u Stoljeću ljubavi i mržnje kao i u svim svojim prethodnim filmovima (a svi su nagrađivani na najprestižnijim međunarodnim festivalima ili dobivali Oscara ili nominaciju za nj) kako mađarskim (od Vremena sanjarenja, 1964, preko Povjerenja, 1979, do Slatke Eme, drage Bobe, 1992) tako i internacionalnim (Mefisto, Pukovnik Redl i Hanussen) dosljedno usmjeruje pozornost na sudbinu pojedinca u prijelomnim povijesnim zbivanjima. Stoljeće ljubavi i mržnje njegov je najsloženiji i sveobuhvatan film, nastao na osnovi osobnih, pa i najintimnijih iskustava i samog autora, ali i niza ljudi koje je dobro poznavao, što osigurava veliku životnost i uvjerljivost likovima obitelji mađarskih Židova — Sonnenschen (što prevedeno na engleski znači Sunshine, sunčev sjaj) koja će preživjeti kraj Austro-Ugarske, Prvi svjetski rat, komunističku revoluciju 1919, pa potom desnu diktaturu koja se sve više približava fašizmu, Drugi svjetski rat, pa ponovno komunizam, prekinut nakratko dramatičnom pobunom 1956, i dočekati dolazak demokracije.

Bliske teme

Sve su to teme koje su i nama bliske, kao što su nam bliski i problemi kojima se film bavi — prilagođavanje postojećim društvenim okvirima ili pobune protiv njih, vjerovanje pojedinim religijama ili ideologijama i njihovo nijekanje, ideološka, rasna ili nacionalna tolerancija ili netrpeljivost. Sve je to Szabó efektno uobličio u film koji precizno evocira mijene povijesnih razdoblja, duh vremena i atmosferu, što uz izvanredno nijansiranje postupaka protagonista rezultira vrhunskim djelom rijetke vrste koju je teško odrediti u okvirima filmskih žanrova, jer je najbliže filmskom adekvatu onoga što je u književnosti roman-rijeka.

I dok su prije četvrt stoljeća takvi europski filmovi Obećana zemlja Andrzeja Wajde i Dvadeseto stoljeće Bernarda Bertoluccija u nas i u kritike, a dobrim dijelom i u publike, imali sličan tretman kao i možda najuspješniji američki film te vrste, Kum Frencisa Forda Coppole, danas za Szabóvo ostvarenje nema mjesta u našim kinima. Ako smo na općem planu nezadovoljni odnosom Europe prema Hrvatskoj, onda je na filmu obrnuta situacija, jer upravo pristiže vijest kako je Maršal Vinka Brešana otkupljen za prikazivanje u njemačkim kinima i počeo se prikazivati u Berlinu, a uskoro bi se to trebalo dogoditi i u Francuskoj i Belgiji. Koliko se god tom uspjehu treba veseliti, pogotovo zato što je to prvi naš film od stjecanja neovisnosti koji je uspio stići na redovni kinorepertoar u inozemstvu (osim zemalja bivše Jugoslavije), treba razmisliti i o našem odnosu prema europskom filmu.