Diskutabilna pripadnost

Diskutabilna pripadnost

Jerôme Bel oduševljava ponajprije jednostavnošću scenskog izraza, koji, na vrlo pametan način, šalje jasne i duhovite poruke gledateljima

Iz cjelokupnog programa Tjedna suvremenog plesa mogu se izdvojiti tri predstave čija je pripadonost plesu već na prvi pogled diskutabilna. Iako se u njima može vidjeti ljudsko tijelo u pokretu, neke zakonitosti kojima podliježe plesni pokret, primjerice kontinuitet pokreta praćena glazbom ili slijed sekvenci u kojima je moguće iščitati prenošenje emotivne ili neke druge vrste poruke u tim predstavama djelomično ili potpuno izostaje. Takve predstave na Tjednu suvremenog plesa bile su Čovjek — stolac hrvatske plesne skupine Bad Company, zatim obje predstave francuskog koreografa Jerômea Bela (The Last Performance i Jerôme Bel) i predstava Mas Distinguidas španjolske performerice La Ribot. Svaka od tih predstava na drukčiji način tretira tijelo i pokret tijela kako bi ostvarila šokantan ili prosvjetiteljski učinak na gledatelja. I svaka od njih na svoj se način udaljuje od ishodišta plesne umjetnosti tražeći nove putove izraza u području koje je bliže ili potpuno pripada performansu. Predstave Jerômea Bela i La Ribot, u konačnici se ne mogu nazvati čak ni plesnim performansom, iako se i nekim dijelovima koriste i plesom.

Donekle bliža oznaci plesni je predstava Čovjek — stolac, premijerno izvedena početkom ove godine u sklopu Akcije Frakcija. Predstava je nastala kao rezultat suradnje Teatra &TD, Imaginarne akademije u Grožnjanu i skupine Bad Co. i svojevrsna je posveta dugotrajnu radu hrvatskog performera Damira Bartola Indoša. Ishodište i nadahnuće za tu predstavu redatelj i koreograf Goran Sergej Pristaš i dramaturginja Ivana Sajko našli su u uličnom performansu Damira Bartola, izvedenu 1982. Sama predstava, u kojoj se na ekranu projicira i videozapis originalnog performansa, nastala je iz rada na predstavi Ispovijedi (Pristaš, Baletić, Sajko) izvođenoj u Teatru &TD. Dugotrajni uporni rad Damira Bartola Indoša inaugurirao je pojam Kugla glumišta i izvan granica Hrvatske, a autori su i taj pojam vješto uklopili u cjelinu Čovjeka — stolca. Predstava bi se mogla opisati kao koreografsko-dramaturško dopisivanje izvorne zamisli. Uz spomenuti videozapis originalnog performansa, na sceni se izvodi i filozofski tekst o nedjeljnom odlasku u zoološki vrt te koreografija dvoje plesača (Pravdan Devlahović i Nikolina Bujas), nedvojbeno nadahnuta pokretima koje Damir Bartol Indoš ponavlja iz jedne svoje predstave u drugu učinivši ih prepoznatljivim znakom koji, prema Bartolovim riječima u predstavi Njihanje, znači pozivanje Boga k sebi. Zaglušujuća glazba (Helge Hinteregger) prekriva izvedbu predstave kojom se propitivao odnos sjedača i sjedalice u performativnim umjetnostima u najširem smislu. Pokret plesača, u cijelosti inspiriran Indoševim performansima, zadržava istu količinu agresivne i shizoidne energije kojom je proteklih dvadesetak godina Damir Bartol Indoš oduševljavao ljubitelje njegovih performansa i Kugla glumišta, ali se čini kao da izvođačima pomalo nedostaje unutarnjeg razumijevanja onoga što na sceni čine. Sklad izvedbe i razumijevanja tek u nekim sekvencama zabljesne i one na trenutak privuku pozornost, dok cjelokupna predstava pruža tek osjećaj korektno i profesionalno obavljenoga posla. Davno prošla zbilja u svakoj osobi ostavlja sjećanja i, zbog sjećanja, ovaj rad može ući u arhivu hrvatskoga suvremenog plesa i performansa i zbog namjere da sačuva jednokratnu neponovljivost Indoševih performansa unutar drukčije kazališne forme.

Predstave Jerôme Bel i Mas Distinguidas u programu Tjedna suvremenog plesa bile su namijenjene starijima od osamnaest godina, iako način na koji se prikazuje golo tijelo izvođača u obje predstave nema oznake pornografskog. Mlađi od osamnaest sigurno su u prilici na drugim mjestima vidjeti mnogo opscenije i moralno neprikladnije stvari nego što su one pokazane u tim dvjema predstavama.

Jerôme Bel oduševljava ponajprije jednostavnošću scenskog izraza, koji, na vrlo pametan način, šalje jasne i duhovite poruke gledateljima. The Last Performance posvećena je plesačici Susanne Linke, čiji plesni solo izvođači (Claire Haenni, Antonio Carallo, Frederic Seguette i Jerôme Bel) prezentiraju u nekoliko varijacija postavljajući tako pitanje originalnosti pojednica u procesu stvaranja i mogućnosti detektiranja stvarnog talenta umjetnika. Bel na scenu dovodi četiri varijante samoga sebe, Hamleta, Andrea Agassija, Susanne Linke i Calvina Kleina. Autoironijski i autoreferencijalni diskurs njegove predstave u formi niječe dogovorne okvire kazališnoga medija, tako da gledatelj ostaje u napetosti sve do sljedećega izvođačeva pokreta. Želeći predstavom The Last Performance progovoriti o potrošivosti umjetnika u suvremenom društvu, njihovu eksploatiranju i multipliciranju oponašanjem nedarovitih ljudi te o pomodnom robovanju ikonama koje sami stvaramo, Jerôme Bel to čini na duhovit, pametan i ležeran način. Izvođači tijekom predstave neprestano potvrđuju ili niječu svoj identitet, a radikalizacija tog relativiziranja usmjerena je prema gledateljima čija se imena razotkrivaju u posljednjoj sceni predstave.

Drugi performans, predstava Jerôme Bel, pokazuje dosljednost redateljskog rukopisa. Četiri gola izvođača u ovoj predstavi opisana su i definirana imenima koja sami kredom ispisuju na zidu u dnu scene. Vidimo da su pred nama Igor Stravinsky (ženska osoba koja pjevuši Posvećenje proljeća), Thomas Edison (starija gospođa sa žaruljom u ruci koja omogućava da uopće vidimo predstavu), Claire Haenni i Frederic Seguette. Kao i predstava The Last Performance i Jerôme Bel pruža iznimnu, ironijski intoniranu, kritiku potrošačkoga društva, načina na koji stvaramo međusobne odnose i kako se odnosimo prema vlastitom tijelu, u kojoj ni mokrenje na sceni ne djeluje nakaradno.

Radikalno ignoriranje publika je mogla doživjeti tijekom izvedbe performansa Mas Distinguidas u kojem umjetnica pod imenom La Ribot potpuno gola, pod punim svjetlom na sceni ispitivački promatra publiku u osvijetljenu gledalištu. Iako je La Ribot, prema koncepciji predstave, sasvim svejedno hoće li je netko gledati, njezin je performans izložba tijela. Njime se tematizira problematika muško-ženskih odnosa i položaja umjetnosti u potrošačkom društvu. Tijelo izvođačice objekt je koji se nudi na prodaju, a radikalnost aukcije u kojoj, da bi objekt prodaje učinila privlačnijim, La Ribot o njega vješa transparente, haljine ili crta po tijelu, jest u tome da djeluje kao manifest za oslobođenje umjetnosti od tiranije novca. Takva jasna kritika robovanja novcu u umjetnosti u kontekstu mnogih predstava koje je zagrebačka publika mogla vidjeti i na Tjednu suvremenog plesa i na Eurokazu čini se kao bespredmetno, tek na trenutke zgodno, ponavljanje davno naučena gradiva. Preispitivanje sadomazohističkih odnosa među spolovima djeluje kao poruka s manifestno-avangardno-feminističkim konotacijama, a mogućnost teorijskog objašnjavanja i upisivanja raznih performativnih teorija u svaku viđenu sekvencu predstave sigurno će oduševiti sve one koji u viđenim predstavama uglavnom traže samo ono drugo, običnom puku skriveno značenje. Ostaloj publici, ili čak ljubiteljima performansa, najviše će se svidjeti Čovjek — stolac, koji ostaje u području plesnoga performansa i prikladniji je programu Tjedna suvremenog plesa.

Lidija Zozoli