Bilježenje ljubavi

Bilježenje ljubavi

Ova je predstava bilježenje ljubavi muškarca i žene, plesno bilježenje kao pokušaj čuvanja te ljubavi, pokušaj zaustavljanja njezina rastakanja u svakodnevici koja nema smisla za fragilnu, lako lomljivu, zahtjevnu i beskompromisnu ljubav

Na 18. tjednu suvremenog plesa predstavljena je plesna predstava Irme Omerzo Mi-Nous; izvođači Aleksandra Janeva i Pravdan Devlahović, oblikovanje svjetla Begona Garcia Navas, oblikovanje zvuka Ivan Marušić Klif, scenograf Pierre-Jean Verbraeken

U Zagrebu, u siječnju 1998. godine, kao kreativni sudionik prve plesne akcije LLINKT!, izvela je svoju kratku koreografiju i Irma Omerzo. Njezin petminutni solo naslova Ja volim grah čušpajz! u programskoj je knjižici pratila bilješka: »Dosadna plesna forma u kojoj je publika prisiljena gledati jednu jedinu osobu na sceni zove se solo. On je upravo zato koreografu-plesaču vrlo zahtjevan zadatak i veliki izazov. Bavljenje isključivo samom sobom natjeralo me na što iskrenije predstavljanje publici. Kakva sam ja to, govorim vam kroz ono što volim i što ne volim!«

Irma izlazi na pozornicu u tišini, bosonoga, u jednostavnoj crvenoj ljetnoj haljinici, noseći pod rukom dulji bijeli svitak. Okreće se prema publici i ispred sebe, zakrivajući veći dio tijela, razmotava svitak — filmsko platno preko kojeg počinje projekcija starog, amaterskom rukom snimljenog filma: djevojčica Irma u crvenom kaputiću igra se, trči, hrani kokoši, smije se... Posljednji kadar filma pogled je kroz otvoren prozor na zgradu Hrvatskog narodnog kazališta. Potom Irma smotava platno, odlaže ga u dnu scene i počinje plesati, na glazbenu podlogu kroz koju se čuje njezin glas, naizmjenično rečenice na hrvatskom i na francuskom jeziku, među kojima i: »Volim crtiće u 19 i 15. Ne volim neuredno namazani putar na kruhu. Volim sličice u WC-u. I volim ići u cirkus. Volim kavu i kalvados. Volim cvijeće u proljeće. Ne volim kad me požuruju. Ne volim zapravo mnogo toga što moram. Ne volim leptire zbog njihovih ružnih tijela. I ne volim kad me žuljaju cipele. Volim zaspati i buditi se na selu. Volim miris mora. Ne volim pričati s nekim tko ima sunčane naočale na nosu. Ne volim kad mi pukne žniranac, a meni se žuri.« Preko takvih rečenica Irma pleše svoj apstraktni niz plesnih sekvenci čistog, kultiviranog pokreta, bez naglašene emotivne nadgradnje, bez ekspresivnih uzleta, naizgled ravno, ali neprestance čisto, jasno, gotovo savršeno, što bi trebalo odavati hladnoću, no odaje krhkost i nježnost. Irma pleše sjećanje na djetinjstvo. Film koji je projiciran snimio je (saznajemo iz programske knjižice) Irmin otac, a u koreografiji se čuje i rečenica. »Ja jako volim svoju mamu.« Ovaj je plesni solo posveta ljubavi kojojm su roditelji okruživali djevojčicu Irmu, koja je današnju karijeru započela kao gimnastičarka, potom kratko plesala u Zagrebačkom plesnom ansamblu, da bi 1989. otišla u Francusku, gdje polazi Centre Nationale de Danse Contemporaine u Angersu. Nakon suradnje s grupom Red Notes Andyja de Groatova, godine 1992. prvi put pleše u koreografiji Philippea Decoufléa na otvorenju olimpijskih igara u Albertvillu i od tada je plesačica ugledne plesne kompanije Decouflé & Complices Associes, s kojom je otplesala stotine predstava i proputovala doista velik dio svijeta. Dio toga mogli smo vidjeti i u filmu prikazanu u sklopu popratnih događanja Tjedna, u net-klubu MAMA, u filmu rađenu za Francusku televiziju, koji dokumentira turneju po Vijetnamu i Japanu te bilježi posljednju, dvjestotu izvedbu predstave Triton. Taj zanimljivi dvadesetšestominutni film zove se Triton2terŽvietnam.japon, snimatelj je Jasenko Rasol, koji potpisuje i režiju zajedno sa Sašom Podgorelcem. U filmu vidimo Irmu kako na dugim elastičnim vrpcama leti pozornicom i leteći pleše, strmoglavljujući se zastrašujuće prema podu pozornice i nestajući u njezinim visinama. Irma to pleše kao nešto tako jednostavno, nešto samorazumljivo, kao da je još djevojčica u crvenom kaputiću koja se samo igra.

A određeni link na relaciji Zagreb — Francuska, djetinjstvo i djevojaštvo, nalazi se i u citiranom posljednjem kadru filma njezina oca iz koreografije Ja volim grah čušpajz!. Jer u toj zgradi Hrvatskog narodnog kazališta, gledana tada očima djevojčice, Irma će 1996. u predstavi Decodex u koreografiji Philippea Decoufléa doživjeti ovacije zagrebačke publike.

Dio te iste publike bio je i na njezinu predstavljanju na ovogodišnjem Tjednu suvremenog plesa, cjelovečernjoj koreografiji Mi-Nous, u dvorani Mamut u Gavelli.

Pa ako je solo prije tri godine bio sjećanje, posveta djetinjstvu u kojem je bila vrlo, vrlo voljena i čuvana, ova je predstava bilježenje ljubavi muškarca i žene, plesno bilježenje kao pokušaj čuvanja te ljubavi, pokušaj zaustavljanja njezina rastakanja u svakodnevici koja nema smisla za fragilnu, lako lomljivu, zahtjevnu i beskompromisnu ljubav. U prethodnoj solo koreografiji Irma pleše što voli ona sama, u ovoj koreografiji plesom ispisuje kako i koliko voli Njega. U ovoj se predstavi pojavljuje kao autorica, koreografkinja, a dvoje plesača, Aleksandra Janeva i Pravdan Devlahović, bezrezevno se predaju njezinu teško uhvatljivu/lako izmičućem svijetu ljubavnih razdvojenosti Zagreb — Pariz, malih papirnatih aviončića — pisama što prenose poruke ljubavi ili sumnji, svijetu snova, dnevnih i noćnih, svijetu dvaju razdvojenih radnih stolova: jednom, njegovu, koji je svijetleća ploha na kojoj stoji mali Eiffelov toranj, olovka i papir, i njezinu, stolu koji je i veliki putni kovčeg (s naljepnicom FRAGILE), zatrpan sitnicama za pisanje i šminkom kojom se plesačica priprema za predstavu. Aleksandra Janeva i Pravdan Devlahović, plesački neupitno dobro odnjegovanih tijela, senzibilno slijede mjestimice jedva čujnu, nikada potpuno jasnu, a nikada, nikada agresivnu zvučnu podlogu. I oni sami govore mjestimice tiho, mjestimice jedva čujno, jedva razumljivo, ali namjerno upravo tako, jer ljubav je teško i možda nemoguće glasno izgovoriti. Koreografija nema dinamičkih skokova, kao što ni sjećanje nema oštrih rubova, a predstava se bavi upravo ljubavnim sjećanjem koje završava u trenutku u kojem se pita: gdje su oni danas? On i Ona stoje na sredini pozornice i gledaju se. Kao mogući prijatelji? I dalje ljubavnici? I dalje jedini jedno drugome? Kraj je otvoren.

U ovoj predstavi na djelu je iskrenost koja plijeni nježnošću, finoćom, obrazovanošću i — umjetničkim poštenjem. Irma je lijepa i pametna plesačica, koreografkinja koja intrigira i uvjerena sam — usprkos svoj njezinoj samozatajnosti i upornu nastojanju da je to uopće ne zanima — neosporna zvjezdanost 18. tjedna suvremenog plesa.

Katja Šimunić