Anthony Quinn

Zampano iz La strade, čini se, postoji i u suvremenoj urbanoj civilizaciji, pa ga pronađu i u američkom filmu

Prije desetak dana preminuo je poznati američki glumac Anthony Quinn.

Rodio se 1915. u Chicagu u oca Irca i majke Meksikanke, bio je boksač i slikar, a i jedno i drugo pokazat će u filmovima. Nakon kraćeg rada u kazalištu 1936. našao se na filmu, godine 1937. oženio je usvojenu kćer čuvenoga Cecila B. De Millea (od koje će se rastati 1965.) ali to nije pomoglo njegovoj karijeri: tast mu je, kao i ostali, davao ulogice raznih Neamerikanaca doseljenika ili Indijanaca, većinom nasilnika. Ponekad je to bilo svega nekoliko kadrova: u indijanskom dresu u Čovjeku iz ravnice (1937, de Mille) skače sa stijene na junaka filma, ali ga se taj vrlo brzo oslobodi. U Umrli su u čizmama (Raoul Walsh, 1941) dotjerao je i do poglavice (Crazy Horse), ali opet u manjoj ulozi. A kada mu je sve to dosadilo, vratio se kazalištu i na Broadwayu se istaknuo kao Stanley Kowalsky u Tramvaju zvanom žudnja po čemu pamtimo Marlona Brandoa, ali ne sumnjamo da je Quinn bio izvrstan u ulozi sirovoga Poljaka... A onda su uslijedile sve veće uloge i na filmu. Za lik meksikanskoga seljaka u Viva Zapata! (Elia Kazan, 1952) dobiva Oscara za epizodnu ulogu, za lik slikara Paula Gauguina u Žudnji za životom (Vincente Minnelli, 1956) drugoga Oscara za epizodnu ulogu i od tog vremena tumači samo glavne ili najvažnije sporedne uloge. No, kad smo pri Oscarima, spomenimo da je bio kandidiran i za glavnu ulogu — u filmu Grk Zorba (Michael Cacoyannis, 1964), ali je nagrada pripala šarmeru Rexu Harrisonu za film Moja draga gospo. Redovito je nastupao do sredine devedesetih, napisao je i autobiografsku knjigu, a troje njegove djece također su glumci.

Toliko faktografije, ali — po čemu je Quinn doista zadužio film?

Dva tipa likova

Quinn je nastupao u nebrojenim malim i mnogim velikim ulogama, tumačeći slične likove, ali u dva razna tipa u sustavu zvijezda. Budući da je ostavljao dojam snažna muškarca i kako nije bio privlačiv prema postojećim standardima, odnosno, budući da su njegov nastup, izgled, ponašanje odisali i snagom i sirovošću, isprva je bio tipiziran kao tzv. heavy — grubijan u čijoj blizini nije preporučljivo boraviti. Kad se iskazala njegova darovitost, nastupao je u većim ulogama pa zato i složenijim, ali i nadalje u likovima ili primitivnijih ili grubljih ljudi ili raznih marginalaca, čudaka, došljaka i tome slično i, spomenimo ekstrem, kao i Charles Laughton dobiva on prigodu da bude Quasimodo u Zvonaru crkve Notre Dame (Jean Delannoy, 1956). Sada, pak, taj tip ima znatno privlačiviji naziv: karakterni glumac. A Quinnova robusnost, grubost i kako smo ga sve već ocrnili dobiva atribut utjelovitelja mistične životne snage, autentičnoga muškarčine i tome slično. Za posljednje zaslužni su bili filmovi kao Žudnja za životom u kojemu tumači slikara koji svoj rad vidi i kao potragu za osobnom pustolovinom života i slikarstva i, usput, ne da se gnjaviti od Van Gogha koji sebi zato odreže uho. Još više tim atributima i definicijama pridonio je, međutim, film Grk Zorba, prema romanu Nikosa Kazantzakisa, u kojemu tumači mudroga grčkog seljaka, sposobna pronicati u životne tajne, koji, kako govorahu, živi autentično, koji je suprotnost svijetu otuđenosti...

Zampano u La stradi

Ipak, jedan smo film namjerno do sada prešućivali, film s velikim povijesnim značenjem, film prekretničkoga značenja i iznimno utjecajan, s likom koji se bitno razlikuje od onoga iz Grka Zorbe, koji je presudan u Quinnovoj karijeri. Fellinijeva Ulica (1953) međunarodno je proslavila i redatelja i glumca. U njemu Quinn je putujući provincijski cirkusant-snagator Zampano, grubijan koji je zatomio sve osjećaje, a jedva da ih uopće i ima, čovjek kojemu je strano sve osim grube prakse preživljavanja. Takav čovjek, što svjesno što nesvjesno uništava sve koji su drukčiji od njega: lakrdijaša Matta ubije a pomagačicu, odanu Gelsominu, natjera na bijeg i umiranje. Ostavši sama, ta divljačina — uporabimo riječ kojom ga najčešće opisuju — sluteći pomalo da se kao potpuni samotnik bliži kraju životnoga puta i spoznavši greške koje je počinio, proplače u noći, u pustoši, na kraju filma. Je li baš shvatio sve što je učinio i kakav je bio, nije sasvim jasno, ali sada je barem sposoban plakati...

Kao što je poznato, film je odjeknuo, Zampano se uvrstio u kategoriju nezaboravnih filmskih likova, a Quinn je postao član liste izvornih karakternih glumaca. Dakako, nitko nije ni pomislio da bi takvu ulogu prikladnije tumačio ikoji drugi glumac. Naime, dokazao je Quinn u posljednjoj sekvenci filma da osim sugestivnih manifestacija nasilništva zna iskazati i nepatvorenu osjećajnost.

No, Zampanou nije bio kraj u tom filmu. Iako se ne zaboravljaju, takvi se likovi rjeđe oponašaju. Godine 1967. pojavio se i hrvatski Zampano, u oličenju gruboga lugara (Bata Živojinović) u filmu Breza Ante Babaje. Neće taj moći ništa pružiti suptilnoj (naslovnoj) junakinji filma, njoj krhkoj ubrzat će put prema smrti, a onda će na kraju filma zaplakati kao i Zampano. Babaja nije, međutim, išao tragom Ulice, lik je iz pripovijesti Slavka Kolara, a Zampanoa ima svagdje.

Razjareni bik

Ima ih u New Yorku. Veliki ljubitelj Fellinija, američki redatelj talijanskoga podrijetla Martin Scorsese realizirao je 1980. biografski film Razjareni bik koji su američki kritičari proglasili najuspjelijim američkim filmom desetljeća. Glavni i naslovni lik filma slavni je boksač, svojevremeno i svjetski prvak Jake La Motta, čovjek koji — barem prema filmu — nije mogao shvatiti da ga neki ljudi doista vole i da njihovu ljubav treba cijeniti, a opet ni sam nije bio kadar drugima pružiti nešto istinske ljubavi. I uništio je najbliže, suprugu i brata, a onda je pod stare dane shvatio nešto nova o ljudskim vrijednostima. Istina, nije zaplakao na kraju filma kao Zampano jer muškarcu to ipak ne pristaje, nego je u svom lokalu počeo recitirati, veličati Shakespearea i Laurencea Oliviera: kazalište je, kaže on, ona divljenja vrijedna arena, a ne ona u kojoj se ljudi šakaju... Dodajmo: za tu ulogu Robert De Niro dobio je Oscara, a pitanje je da li će ikada ponoviti takvu kreaciju!

Zampano iz La strade, čini se, postoji i u suvremenoj urbanoj civilizaciji, pa ga pronađu i u New Yorku, u američkom filmu. On se tada ne pojavljuje s deračkim mamilačkim pokličem E arrivato Zampano!, pokličem koji svi čuju pa se mogu pričuvati, a ne pojavljuje se ni u toliko neuglađenu izdanju pa nije već na prvi pogled odbojan. Zbog toga je možda i opasniji.

Eto, prisjećali smo se Anthonyja Quinna, a prevagnuo je na kraju Zampano. Zato se ispravimo: Zampano je prevagnuo dobrim dijelom zahvaljujući upravo Quinnu!