Zvuci staroga gramofona

Zvuci staroga gramofona

Damianijeva drama, iako duboko uronjena u povijesni kontekst, drama je koja progovara glasom mudra, plemenita čovjeka koji je zahvaljujući boli i osjećaju krivnje zbog vlastitih pogreški spoznao vjerojatno jedinu istinsku vrijednost života — mogućnost davanja i primanja ljubavi

Posljednja ovosezonska premijera Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca isprepletanjem povijesti Rijeke tijekom posljednjih pola stoljeća i individualnih sudbina njezinih stanovnika te nostalgičnim ozračjem priziva u sjećanje hit-predstavu s početka devedesetih Vježbanje života. No, za razliku od Vježbanja života, u kojem je glavni akter zapravo sam grad Rijeka, dramski je tekst Album di famiglia talijanskoga pisca nastanjena u Rijeci Alessandra Damianija zasnovan na njegovoj autobiografiji, te stoga dublje intimistički, usredotočen na mikrokozmos (u kojem se, naravno, ogleda i makrokozmos) glavnoga lika i njegove obitelji. Glavni je lik piščev alter ego, koji u starim danima ponovno u sjećanjima proživljava vlastiti život, razmatrajući sve sa čime se susretao — od univerzalnih pitanja kao što je esencija života kao takva, odnosa života i kazališta, preko vlastitih stajališta spram konkretne društveno-političke zbilje: zatvorene talijanske manjine na području Rijeke i Istre, jugoslavenskih komunista, hrvatskih nacionalista... pa sve do najintimnijih ljubavnih sfera. Ono što Damianijevu dramu čini istodobno mudrom i ganutljivo ljudskom jest gotovo rezignirano odbijanje priklanjanja bilo kakvim ideologijama, kao i egomanskog uvjerenja u neporecivu ispravnost vlastitih prosudbi te, usprkos angažiranosti oko društveno-političke zbilje, spoznaja o ljubavi prema voljenoj ženi kao jedinoj netaknutoj vrijednosti vlastita života. I spoznavanje samoće koja slijedi nakon gubitka tog jedinog intimno bliskog bića. Damianijeva drama, iako duboko uronjena u povijesni kontekst, drama je koja progovara glasom mudra, plemenita čovjeka koji je zahvaljujući boli i osjećaju krivnje zbog vlastitih pogreški spoznao vjerojatno jedinu istinsku vrijednost života — mogućnost davanja i primanja ljubavi.

Dobra prerada teksta

Redatelj Nino Mangano vrlo je vješto, u skladu sa zaključkom prethodne rečenice, dramaturški preradio tekst, izbacivši duga intelektualistička monologiziranja o povijesti Rijeke, primjerenija znanstvenom ogledu nego dramskom tkivu, te mnogo čišće nego u tekstu postavivši lik Oca (piščeva alter ega) u središte dramske radnje. Otac tako postaje pokretačem svih zbivanja, sve što se zbiva proizlazi iz njegova tijeka svijesti, prošlost i sadašnjost isprepleću se u kaotičnoj igri uspomena. Mangano precizno gradi ovako postavljenu dramaturšku liniju — na samu početku Otac prelistava stare albume s fotografijama; na kraju je ponovno sam na sceni. Dramska radnja zaokružena je prstenastom dramaturgijom. Takvim je pristupom Mangano uspio izbjeći povremena zamorna Damianijeva teoretiziranja i izvući iz njegove drame suptilnu atmosferu intimizma, po specifičnoj starinskoj toplini i nostalgičnosti karakterističnu za područje Mediterana, napose Italije i njezinih filmaša — od Fellinija do Giuseppea Tornatorea (Cinema Paradiso). U mentalnu ropotarnicu prepunu Očevih sjećanja savršeno se uklapa scenografija Poppija Ranchettija, također osmišljena kao ropotarnica u kojoj zasigurno svaka od odbačenih starih stvari ima svoju povijest. Naglašenoj atmosferičnosti pridonose i rasvjeta Borisa Blidara i glazba Bruna Nacinovicha. (Realističku, jednostavnu kostimografiju osmislile su Ljerka Hribar i Osanna Šašinka.)

Suvereni otac

Dramaturško-režijska struktura predstave skladno je osmišljena, natopljena već spomenutom atmosferičnošću, ali mizanscena je prilično nemaštovito postavljena, s povremenim nepotrebnim ponavljanjima. Veliki glumački ansambl pokazao se zaista uigranim. U protagonističkoj ulozi Oca pojavio se gost iz Italije — Pier Luigi Zollo, koji je u maniri realističke glume suvereno vladao scenom. Istaknuli su se i stalni glumac Talijanske drame Giulio Marini kao prepoznatljivi tipični primorski Nonić prepun temperamenta i lucidne šaljivosti, talijanska glumica Marcellina Ruocco kao Očeva ljubljena supruga Olga, topla i puna razumijevanja, te mlada Riječanka koja studira glumu u Rimu Nana Torbica, koja je oduševila prirodnošću u ulozi mlade Olge. I svi ostali glumci vrlo su se dobro snašli: Claudio Trionfi, Monica Menchi, Ivna Bruk, Elvia Nacinovich, Christian Carlo, Predrag Sikimić, Ronald Radioni, Bosnimir Ličanin, Filip Ličanin, Rosanna Bubola, Ana Kandare, Ana Romano, Alida Delcaro, Bruno Nacinovich i Venelin Mehić.

Album di famiglia malo je preduga predstava, koja će svakako steći i zagovaratelje i osporavatelje. Mladi bi je naraštaji željni suvremene kazališne poetike mogli proglasiti zastarjelom, a oni drugi, željni starinskog ozračja, mogli bi se prepustiti njezinu šarmu kao što se ponekad prepuštamo škripavim zvucima staroga gramofona. Pa, tko voli, nek' izvoli!

Tajana Gašparović