Zamka za Maticu hrvatsku

U travnju i svibnju 1971. sve vrije u Zagrebu pa i posvuda u Hrvatskoj. Studentski »revolucionarni« skupovi, a osobito bučne i masovne osnivačke skupštine ogranaka Matice hrvatske, bili su u ono vrijeme, i s jedne i s druge strane, doživljavani kao djelovanje nove svehrvatske političke stranke!

Tih dana ubijen je Vladimir Rolović, jugoslavenski ambasador u Švedskoj. Događaj je danima bio glavna tema medija. U beogradskome NIN-u pojavljuje se članak pod naslovom Pravo lice terora. Tu je i fotografija dvojice raspjevanih atentatora, Hrvata, u lisicama. »Politika«, nekoliko dana kasnije, tvrdi kako »Javnost zahtijeva istinu o zločinu u Švedskoj«. U Zagrebu se, pak, silno trude da osude atentatore. »Hrvatski tjednik« na naslovnici objavljuje Prosvjed Matice hrvatske: protiv zloporabe hrvatskog imena. Autor(i) teksta s indignacijom se osvrće na atentat u stilu: »tko zna za koga su zapravo radili ti momci«! Jer to nije — naravno — u skladu s hrvatskim interesima... Tadašnji »Vjesnik Socijalističkog saveza radnog naroda«, u svome zgražanju ide do neukusa. »Bolna vijest za čitavu zemlju« (kurziv V. V.), »Kuknjavom na sav glas saopćili su tužnu vijest žalosnoj majci«, »Tuga je slaba riječ«, »Deset dana prije atentata u jednoj crkvi održan sastanak terorista« (kurziv V. V.), samo su neki od naslova u tom listu koji, inače, danima posvećuje čitave stranice tome događaju, tako da i amater psihoanalitičar tu lako iščitava potisnuti osjećaj krivnje, što je bilo, mišljenja sam, politički štetno u tom trenutku.

Spomen hrvatskog imena

Jesam li sva ta zbivanja imao na umu onoga travanjskog dana 1971, kada sam se kočijom koju su vukla dva razigrana bijelca vozio prema Otoku? Jer nakon neplanirana sastanka s »političkim rukovodstvom« u Vinkovcima, na cesti prema Otoku, naišao sam na »barikadu« oduševljenih mještana. Izvukli su me iz auta i posjeli u kočiju. Mladić koji je uhvatio moj zabrinuti pogled prema automobilu, umirio me: »Budite bez brige, mi ćemo voziti vaš auto za vama«! I tako smo krenuli dalje prema mjestu. Pet-šest šokaca na lijepim, uznemirenim konjima, crveni u licu, veseli, odjeveni u tipične šokačke nošnje, naherenih šešira, pratili su nas u laganome kasu. Mnoštvo nas je čekalo u daljini... Čovjek koji je sjeo do mene (organizator, mjesni politički dužnosnik?) nagnuo se i rekao: »Ovako smo zadnji put dočekali Stjepana Radića...«

Razigrani konji, kočija, otvorena i nasmijana lica ljudi, bez trunka rezerve ili sumnje, osjećaj apsolutnoga sklada s okolinom... Zaista, teško je opisati koliko je sve to bilo lijepo! Koliko sam bio sretan i uzbuđen! U svemu tome, naravno, jedva da sam zapažao kako mi se nekakva nelagoda prikrada iz podsvijesti: čime sam ja sve to i baš na takav način zaslužio!? Lijepo pjevam lijepe pjesme? Naravno, u to sam svakako htio vjerovati, a to što »usput« i ne krijem da sam Hrvat... Pa dobro, to je samo još pridonijelo mojoj popularnosti. Nikad mi se nije sviđala ideja da me vole »samo« zato što sam deklarirani Hrvat. U činjenici hrvatstva nisam vidio (nisam htio vidjeti!) ništa nesvakidašnje. Sjećam se kako je publika, jednom zgodom, moje riječi stalno prekidala pljeskom! Dogodilo se, naime, da sam u jednoj jedinoj najavi, nekoliko puta uporabio pridjev hrvatski: hrvatska pjesma, hrvatski skladatelj, hrvatski jezik... Svaki put sam bio prekidan gromoglasnim pljeskom! Pomalo ljutit (vjerovali ili ne!), pitao sam publiku: »Pa dobro, čemu ovaj stalni pljesak? Što ima neobična u spomenu hrvatskog imena«!? Ali tek ta je primjedba bila pravo »ulje na vatru«, pa pljesku nije bilo kraja!

Jesam li tih dana bio naslutio nešto od onoga što sam kasnije jasno uviđao? Da je, naime, prepuštati se narodnoj »podršci« — osobito u uvjetima totalitarizma — »nezdravo« za politiku koja ima određene ciljeve! Vjerojatno jesam, ali sam to odmah od sebe i odbacivao: pa nisam ja političar! Neka se političari brinu o tome, ne želim preuzimati obveze koje ne proizlaze iz mojih kompetencija i moga društvenoga položaja. Logično, ali nisam li onim predstavljanjem »rukovodioca« u Vinkovcima i ovim dočekom a la Stjepan Radić, postao političar bez stranke, kompetencija i moći, dakle bez zaštite, ali sa svim opasnostima koje iz toga proizlaze?

Letak za Maticu

Naslućuje li Vlado Gotovac zamku u koju smo, dakle, svi polako, ali sigurno upadali, kada u »Hrvatskom tjedniku« od 4. lipnja 1971, objavljuje svoj Letak za Maticu hrvatsku? Gotovac tim tekstom sugerira potrebu da se Matica sačuva kao vrijednost nacionalne kulture. Ali, »Matica hrvatska, kaže Vlado, ne može ostvariti svoj program bez politike, jer bez nje se ne može osigurati sloboda«! Time Gotovac kao da hoće reći: mi svi ćemo uspjeti samo ako vi političari obavite svoj posao, a u obavljanju tog posla nitko vas ne može zamijeniti! Pa ni Matica! U onome trenutku doista je bilo teško uočiti da klica našega neuspjeha s »drugim hrvatskim preporodom« ne leži samo u činjenici da smo se mi »nepozvani« počeli baviti politikom, nego možda još više u tome što su se političari — prestali njome istinski baviti! Nije li Gotovca mučila ta spontana zamka u formi zamjena društvenih uloga, pa zaključuje: »Ne nametati Matici 'istočni grijeh' političke krivnje«...