Vatra – dobar sluga, zao gospodar

Iako me na kraju prethodnoga vatrenog priloga sv. Florijan, taj nebeski vatrogasac, malo polio vodom da stiša moje eventualno razbuktavanje (ne daj Bože da izađem iz dopuštenog okvira), ostala je ipak jedna zapretana iskra u pepelu.

Jednom davno (zaista davno, prije skoro pola stoljeća), u jednom perivojski uređenom dvorištu između kuća u Kumičićevoj ulici u Zagrebu, bio jedan špilšul nezaboravne tete Nede (Kostić-Biondić). U jednoj ugodnoj izbi punoj jastuka, unutar velike »gombaonice«, okupljali su se polaznici te jedinstvene »škole«, a teta Neda im je čitala priče. Tu su nam prvi put u polumraku zagolicali maštu golemi Regoč, Jagor, bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, Mokoš, ribar Palunko, Lutonjica Toporko i devet župančića, šegrt Hlapić, tu sam se prvi put, žestoko kako to već može djetinje čisto srce, pobunila protiv nepravde, prijevare i laži — a iskre koje su frcnule s ognjišta jedne zanemarene i napuštene matere kojoj je sin okrenuo leđa, ali su joj zato pritekli u pomoć toliki Domaći, i danas mogu rasplamsati plamen tada upaljene svijeće. Djevojčica koja nudi žigice (od žeći; šibice — po obliku, umanjenica od šiba), i ne može ih prodati nikomu u bešćutnom svijetu samodopadnih malograđana, prije smrti biva ogrijana i nagrađena božanskim plamenom; baka koja, i sama siromašna, od promrzla djevojčeta kupi svežanj triješća — luči — biva nagrađena ne samo toplinom ognjišta nego i društvom Domaćih koje se skuplja oko toga središnjega mjesta u kući. Ognjište nije samo riječ iz priča (iz davnine). Oživjela je ona i u zadnjem ratu — toliki su bili prognani sa svojih ognjišta, znači iz kuća, u kojima vjerojatno uopće nije bilo ognjišta (komina, otvorenog mjesta gdje se loži vatra i kuha). A ognjišta su postala zgarišta. Ognjište se značenjski protegnulo na cijelu kuću.

Vatrena stihija

Ukroćena, pitoma vatra na ognjištu prava je blagodat. No požar, kojemu čovjek često nije dorastao i koji se neobuzdano širi, prava je pošast — vatrena stihija. Riječ požar znana je još od praslavenskog — izvedena je iz glagola požariti — učiniti da što žari. Nama su i požar, i požarinje, i opožarena površina mrske riječi koje nerado i s tugom slušamo svakoga ljeta kad izgori dobar dio mediteranskoga raslinja i ostane pustoš. Arboretum Trsteno zadnji put sam vidjela potkraj kolovoza 2000, dan prije nego što je postao pustoš — još jedna rak-rana zanemarene »bašćine«.

Žar, žariti, žerava, žeravica, žarač, ožeg i mnoge druge imaju veze s vrućinom, pripekom, koju vuku još od indoeuropskog gher — što znači vruć, topao (iz čega je izveden i grč. thermós, bilo da se odnosi na termosicu, taj izletnički izum koji drži toplim jelo i piće, bila na termohlače, termočarape, do termalnih vrela).

Pripeka, jara žeže (od žeći < žešti, ie. dhegh, prasl. geg-, što je utkano u više glagola slična značenja: 1) paliti vatru, pržiti, prljiti, peći, zagrijavati do visoke temperature, žariti; paliti peckati. A i bol bogme zna žigati — u križima, zglobovima...) I za zlato koje prolazi kroz vatru kažemo žeženo zlato. To »žeženo zlato« ne mora svakomu biti plemenita kovina; nekomu to može biti dragocjen obrok žganaca, nastalih iz istoga korijena, premda ne i od istoga materijala. Žganci i nastaju prženjem kukuruznoga brašna. I prežgana juha ulazi u ona starinska jela na koja današnji mladi naraštaj s gađenjem frkće nosom. »Napili se kruha pa su obijesni«, znao je za takve reći jedan moj mudri susjed, bistar seljak. No zato rakija prepečenica ne izaziva gađenje. Samo neka klizi niz grlo te žeže, žari i pali (palinka). Istim se putem slijeva i brendi (što finiji, što manje fin »za majstore«). I taj dendi nastao je pečenjem od njem. Weinbrand (brennen = paliti + Wein = vino), vinjak. Ne prija mi sudjelovanje u tom umjetno izazvanom žarenju od jednjaka do želuca pa s tim žesticama ne drugujem. Čemu podjarivati žarenje i paljenje gutačkoga trakta kad me i bez toga često muči prirodna žgaravica, koja se rasprostire po istom terenu?!

Tako se kalio čelik

Ukroćena goropad — oganj, gorenje, vatra — veselo tinja u luči, svijeći, svjetiljci, barci »na sviću«, baklji (od njem. Fackel), zublji (u dnu noći). U njima se ogleda dvojna priroda same pojave — toplina i svjetlost (lux — svjetlost). Ukroćena može biti i u visokoj peći, tom ponosu metalurškoga udarničkog vremena. A vrlo »sofisticirana« nalazi se u žigu i pečatu. Nekoć se žigosalo ili izravno vrućim željezom (i danas se tako još obilježava stoka) ili se željezom pritiskao rastopljeni vosak, što je bio i znak pripadnosti i jamstvo kvalitete. Kad se pojavio papirnati novac, trebalo ga je nekako obilježiti, zaštititi od krivotvorenja, ali tako da se udalji od sažiganja, spaljivanja, gorenja. Izumljen je vodeni žig, pri čemu voda oduzima upravo glavno obilježje samoj užarenoj riječi žig.

I riječ pečat krije u sebi svoje vatreno podrijetlo (pekti > peći), jer se i pečatilo užarenom kovinom (neki i svojim vlastitim znakom ili inicijalima, prstenom pečatnjakom).

Žar ovoga ukroćenog priloga pomalo se gasi. Ovaj put nije trebalo vatrogasaca (doslovna prevedenica ili kalk, njem. Feuerwehr, onaj koji štiti od vatre). Vatra pod nadzorom tinjat će još neko vrijeme, a onda će se ugasiti sama.