Urbane margine

Urbane margine

Zašto je nevještina ponekad vrlina, ali samo u početnika?

Nedavno sam imao priliku vidjeti tri filma, nastala u protekle tri (školske) godine, u produkciji Kinokluba NOHMA, koji čine učenici, zapravo većim dijelom učenice zagrebačke Klasične gimnazije. Naslovi filma su Zajedno smo jači, Artifices murorum i O tempora, o mores. Filmovi su dokumentarni, a dužina im je respektabilna: prva dva filma traju po dvanaest, treći deset minuta. Da odmah navedem i autore: prvi film, Zajedno smo jači (1999) potpisuju, odnosno — prepisujem sa špice — »grupu NOHMA čine: Nikolina Barić, Ana Djordjić, Ana Sinovčić i Andrea Hržić (zbog bolesti nije mogla sudjelovati na ovom projektu)«; realizaciju filma iz 2000. Artifices murorum potpisuju Ina Barić, Ana Djordjić i Mira Popović, dok je tek u trećem filmu, ovogodišnjem O tempora, o mores na špicu pripušten i jedan dječak: uz Anu Djordjić, Vandu Volić, Ivanu i Mariju Vučetić, tu je i Miroslav Kitić.

Da se odmah razumijemo, pa i da otkrijemo razlog ovim recima: riječ je o tri vrlo dobra višestruko zanimljiva filma. Bez obzira na to što se autorski tim iz godine u godinu mijenja i nadopunjuje, tu kao da postoji tematski program: sva tri filma govore o marginaliziranim urbanim manifestacijama mladosti našeg doba i podneblja, manifestacijama sklonosti koje ih čine toliko različitim od prethodnih generacija, ali i toliko sličnim današnjim mladićima i djevojkama diljem svijeta, ponajprije Zapada.

Subkulture

Film Zajedno smo jači govori o subkulturama našeg doba, pa filmom defiliraju grupe raznih profila i podrijetla, koje duhovito najavljuju starci, tek u jednom slučaju neka klinka: reperi, pankeri, skinsi, hipiji, metalci, skejteri, grandjeri... Artifices murorum priča o grafitima, kako i gdje se rade, ima li poteškoća u radu i što ljudi misle o tim radovima. O tempora, o mores iscrpno je izvješće o sklonosti mladih ljudi, kako momaka tako sve više i djevojaka, tetoviranju, uredna je to, informativna, duhovita, napravljena s mjerom reportaža o tome kako i gdje se možete tetovirati, a da ne zaradite neku opaku bolest, koje sve dijelove tijela možete tetovirati, kakve sve crtarije možete unijeti na sebe... U sva tri filma dominira pitanje: je li tu riječ o novim oblicima umjetničkog izražavanja ili tek o pomodnim glupostima? Samo se po sebi razumije da mlada autorska ekipa staje na stranu alternativaca, no to čini razložno i trijezno, filmski uvjerljivo, argumentirano iskrenošću i začudnom radoznalošću. U filmu Zajedno smo jači postoji titl koji je svojevrstan sažetak pa i poruka filma: »U svakom društvu postoje problematičniji ljudi, ali oni nisu takvi zbog načina odijevanja, boje kose, vrste glazbe koju slučaju ili zato što su ćelavi.« U Artifices murorum iščitavamo i grafit koji dolazi nakon serije, prethodi još jednoj seriji dojmljivih murala i glasi: »Grafiti su umjetnost, a ako je umjetnost kriminal, neka vam svima nebo oprosti.« Uočljiva je dakle blago polemična, oporbena nota tih filmova, eksplicirana tek do mjere da filmovima daje i nekakvo psihosociološko uporište i okvir, a dana je šarmantno, s dozom ironije u zbunjenim najavama i komentarima staraca. I sasvim usput rečeno, no nimalo nevažno: ne znam u našoj tzv. profesionalnoj kinematografiji filmove koji svjedoče o iznesenim osobinama i obilježjima djelovanja mladih u ovom vremenu. Filmovi naših klasičara, dakle, istodobno su vrijedni kulturološki filmski zapisi, svjedočanstva koja će se itekako uzeti u obzir u nekakvim budućim psihosociološkim studijama našeg vremena.

Pregledno i informativno

Zanimljivo je, međutim, još nešto kad je riječ o filmovima Kinokluba NOHMA. Razina njihove tvoračke (filmske i novinarske) razgovijetnosti na svoj je način u obrnuto proporcionalnom odnosu s umjetničkim dojmom filmova. Nedvojbena je, recimo, preglednost, informativnost i zaokruženost filma O tempora, o mores. Stečena filmska znanja pa već i iskustva ovdje se vrlo utilitarno koriste. Provjereno i naučeno treba iskoristiti i iskoristit će se! To je film kojeg se ne bi postidio nijedan maštovitiji novinar ili realizator na HTV-u. I to je zasigurno kompliment mladim kinoklubašima, samo — na njihovu mjestu — ne bih se baš tukao za taj kompliment. Mnogo mi je draži film Artifices murorum, također vrlo razgovijetno izložen materijal iz kojeg zaista mnogo saznajemo o grafitima, o međunarodnim kontaktima i razmjeni, vidimo kako se radi, vidimo velik broj uradaka, svjedočimo duhovitim rješenjima: primjerice onima da se pitanje »Znate li što su grafiti?« ili »Umjetnost ili glupost?« pojavi kao natpis pa slijede serije odgovora, bližih planova slučajnih namjernika... Film završava jednim dugim kadrom, fascinantnom vožnjom po islikanom zidu Branimirove ulice... Upravo ta raznovrsnost materijala: izrada pred kamerom, objašnjenja za kameru, govorenja u kameru u stilu cinema verité, natpisi, statični kadrovi, pa kadrovi zumiranja ili odzumiravanja na uradak i s njega i, na kraju, ona spomenuta već zadivljujuća i otkrivački duga vožnja — sve to odaje film čija se kompaktnost i cjelovitost dogodila dobrim dijelom upravo zbog te mladenačke razbarušenosti, radoznalosti i propitkivanja. Sve je to, pak, ništa prema radoznaloj nevještini i neorganiziranosti filma Zajedno smo jači. Krhko zajedništvo tog materijala: predstaviti sve grupe — omogućit će filmu da kasavetesovski sjetno zaluta po raznim zakucima grada, otkrivajući odjednom čudnu i začudnu osamljenost i tugu koja izbija iz pozirajućeg optimizma i simpatično bezveznih iskaza junaka. Nevještina, neprofesionalnost naših autorica pokazuje se dragocjenom: prepuštene su životu, on vodi igru, pa se ne da impresionirati ni od loše tehnike i pomanjkanja svjetla, od prenemaganja i glumatanja onih pred kamerom, sve to postaje nevažno pred dominantnom činjenicom: pred nama se dogodio trenutak življenja ovog grada, ove mladosti, ovih neveselih dana...

Nevještina kao vrlina

Jedno mi provokantno pitanje pada sad na um: zašto je nevještina ponekad vrlina, ali samo u početnika i u početku? Mnogo smo puta svjedočili i kojekakvim nevještinama i diletantizmu iskusnih autora, i nikad nismo došli u napast da to proglasimo uspjelošću, vrlinom. Tajna je u tome što nevještina početnika ima nešto od otkrivalaštva. I gotovo svaki put kad se sretnemo s nevještinom radoznala i darovita početnika, pred nama kao da se događa povijest, ponovno otkrivamo povijest... To vam je kao kad u tramvaju vidite adolescenta kako se nespretno nabacuje vršnjakinji. Izazove to u vas dobrohotan i blagonaklon smiješak. Kad pak vidite sredovječna gospodina kako to, pa makar i manje neuspjelo, čini, vaša je reakcija: pogledaj staroga kenjca, što se prenemaže! Kako ga nije sram!

Na kraju valja reći da je sasvim nevažno što će vrlo vjerojatno barem većina članova Kinokluba NOHMA završiti u nekim drugim profesijama, a ne na filmu. Ako već ne u povijesti filma, a ono u mojoj maloj, posve privatnoj i neobvezatnoj antologiji dokumentarnog filma oni su svoje mjesto već zauzeli...

Zoran Tadić