Ulazak u arenu

Ulazak u arenu

Različitim tehnikama umjetnica je uprizorila motiv koride svim segmentima višegodišnjeg ciklusa, koji je, logično, naslovila prema zemlji podrijetla njezine dojmljive motivacije — Španjolska

Umjetnička agencija Kopart iz Rijeke priredila je samostalnu izložbu likovne umjetnice Dubravke Babić u izložbenom prostoru riječke Filodrammatike. Riječ je o jednom u nizu ovogodišnjih projekata s kojima Kopart riječkoj likovnoj publici predstavlja likovne umjetnike iz drugih sredina, uglavnom iz Zagreba, a u tom kontekstu većinom profesore sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Hvale vrijedan napor u situaciji napadno osiromašene kulturne ponude ni ovaj put nije ostao bez odjeka.

Izložba Dubravke Babić okuplja grafocrteže (suha igla, bakropis, reservage) iz razdoblja s kraja osamdesetih do sredine devedesetih, slike (ulja na platnu) nastale 2000. i recentnu produkciju slika (akrilici) uz nekoliko crteža (pasteli). Različitim tehnikama umjetnica je uprizorila motiv koride u svim segmentima višegodišnjeg ciklusa, koji je logično naslovila prema zemlji podrijetla njezine dojmljive motivacije. Španjolska, dakle, imenuje temu o kojoj govorimo i naročitim slijedom slikaričinih gesti pretače se u simbol definiran rasplesanom masom bikovih tijela.

Inovativan susret sadržaja i forme

Motiv je poznat koliko i izazovan, ali je njegovom likovnom artikulacijom u ciklusu Dubravke Babić predočen sasvim inovativan susret sadržaja i forme. Ono što je prikazano toliko se sretno podudarilo s prirodom iskaza da se čini kako motiv samo hvata reference svoje pojavnosti u kreativnoj naravi umjetnice.

To je crno-bijeli i crveno-crni svijet snažne dramatske napetosti, oblikovan širokom gestom i vehementnim potezima, kontrasno napetih, kolorističkih i linijskih dionica na platnu i papiru. Prateći postav kronološkim slijedom, zapazit ćemo kako s vremenom motiv biva sve manje centrala i monolitna figura, a sve više vibrantno polje niza gotovo apstraktnih umreženja, u kojima multiplicirani predložak zaziva sve veću ekspresivnost.

Dubravka Babić rođena je u Zagrebu, u kojem je nakon gimnazije, 1969. godine upisala studij grafike na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti. Diplomirala je 1974. u klasi profesora Alberta Kinerta, a u klasi istog profesora, dvije godine poslije, završila je i poslijediplomski studij s temom Grafički izrazi.

Kao stipendistica francuske vlade boravila je u Parizu 1984/85. godine, nakon čega je proputovala cio svijet, izlažući u kontinuitetu od 1972. na više stotina skupnih i šezdesetak samostalnih izložaba u zemlji i inozemstvu.

Koautorica je osam bibliofilskih izdanja grafičko-pjesničkih mapa, a 1987. objavljena joj je monografija autora Vladimira Malekovića, u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske. Dobitnica je petnaest nagrada za grafiku i crtež, uz nekoliko visokih državnih odličja za osobite zasluge u kulturi i za uzornu službu. Kao pedagog djeluje pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu od 1985, a kao dekanica na istoj akademiji u četverogodišnjem razdoblju od 1995. do 1999, gdje je i danas redoviti profesor na Katedri grafike.

Nakon pauze u radu tematski se nadovezuje na odavna započet španjolski ciklus, te s uspjehom izlazi na izložbenu scenu, gdje je ovom, riječkom, prigodom u njezinu katalogu opširan tekst potpisao Enes Quien.

Sabirno mjesto strasti

Ističući ekspresiju, uvjerljivost, romantičarski duh i sklonost prikazu instinktivnih pa i divljih strasti, Quien podvlači: »Svojim njegovanjem figuracije, umjetnica čuva modernističku tradiciju, iznimno svježu i potrebnu u današnje umjetničko doba, a redukcijom opisnosti svakome prizoru zadaje bljeskovit dojam pretvoren u gestu čiste energije.« Nadalje, autor će kataloškog teksta motiv bika u djelu Dubravke Babić odrediti metaforom borbe duha i tijela u kontekstu mitske, mitološke i simboličke konotacije, fascinacije Španjolskom, ali i tijelima svih životinja koje kriju praiskonsku žestinu.

Usporedimo li tek sažeto navedene podatke djelatnoga životopisa umjetnice i njezine reference iz pera povjesničara umjetnosti koji nedvojbeno dobro poznaje predstavljeno nam djelo i prethodeća ostvarenja, nije teško predočiti energetski potencijal rukopisa o kojem je riječ.

Sabirno mjesto strasti, u slici kao i u životu, počiva na fino maskiranim sjecištima kontrasnih odnosa, pasivne mase statičnih obrisa (okolnosti, trajanja...) i virtuozne smjelosti aktivnih pokreta (poteza, čini, reakcija...). U času kada se sve to odjednom, nekim čudnim zamašnjakom nužnosti, nagona, hrabrosti ili obrane, zahukta u divlji ples što slijedi glazbu do same granice života i smrti, tada govorimo o temperamentu. To je poprište drame koja neodoljivo odvodi južnim smjerom zemljopisnih opravdanja. Tamo negdje je i Španjolska, o kojoj Quien sažeto veli »...Španjolska nekadašnje sjajne arapske kulture, koliko i duboko ukorijenjene katoličke pobožnosti.«

Puteno slikarstvo

Amblematski ritual te zemlje smješta se u koridu. A na pozornici koride zbiva se onaj čudesni scenski zaplet u kojem je ritam početka i ritam kraja igre gotovo nebitan spram sadržaja koji se u središtu fabule zbiva nadmetanjem elemenata borbe, plesa, strasti, moći i nemoći. Začuđuje koliko likovnosti u sebi nose ti pojmovi. Likovnost ih dapače čini transparentnima. Gotovo da je bit poručljivosti efekta podastrta takvom igrom upravo u vizualizaciji svih njezinih dijelova. Uspjeh autoričina izričaja počiva na potpuno likovnoj utemeljenosti ekspresije.

Dubravka Babić u najnovijim radovima u velikoj mjeri napušta figurativnu okosnicu, razluđujući svoj poticaj do same granice osjeta, odvodeći mitski ritual na margine asocijativnosti, potvrđujući ujedno zrelost dionice do koje je u svome radu stigla. Iskušana i iskusna grafičarka čini ovom izložbom ozbiljan prodor u zonu putenog slikarstva, čineći zanimljive kontrapunkte u ekranima nekolicine crteža pastelom.

Vrijeme nastajanja predočenih grafika, slika i crteža potvrđuje postupnost promjene. Najstariji među izlošcima, grafocrteži iz osamdesetih, nude unatoč snazi i svježini još formalno disciplinirani kadar, raspoređen u međusobno suprotstavljenim, plošno tretiranim dionicama. U tim se kadrovima korida vidi u ilustrativnom dnevniku, kao niz bilježaka, kao nešto doista odgledano u punom sjaju atmosfere, a potom trajno upisano u likovni spomenar iskustva.

Slike, napose ulja iz 2000, onaj crveno-crni segment izložbe, nudi novi tip doživljaja. Gotovo bih rekla, ulazak u arenu. Slikaričino iskustvo ovdje se otiskuje od bilo kakve promatračke uloge i postaje ekspresivna bilješka iskustvenog dojma, gdje se priroda vlastitoga srca reflektira na poligonu stvarnog poprišta, egzotične, grube pa i erotične koreografije koja se otvara između bahata izazivača i razluđene žrtve.

Takvoj priči, ambivalentnoj i punokrvno napetoj istodobno, priliči aritmična gesta koja će se artikulirati u estetski uravnoteženu kompoziciju, u nešto oku ugodno koliko i uznemirujuće. Fascinira na neki način mogućnost iznalaženja lijepoga u ekranizaciji mračne priče o sukobima i bezrazložnim smrtima. U tom slučaju sasvim je svejedno da li se radnja tiče duhovnih ili posve tjelesnih dilema. Mrlja, slučajni eksces razlivene boje, rasvijetljena pukotina ostavljene bjeline i mnogostruko nabrojeni fragmenti sukoba između napete, fragilne ljudske figure i teške prispodobljivosti razbješnjele ranjene životinje djeluju u službi ekspresije i pojačanog aspekta vremenosti prikazane radnje. Rasplamsanost i gradacija crvene boje što se gdjekad rasvjetljava i ekstatički dovršava u žutim sjenama, otvorit će dubinu kadru i pojačati dinamički aspekt prizora. Slike su iz tog razdoblja čudesni sljedbenici starih zasada slikarskoga zanata. Dubravka Babić hedonistički rabi svoja znanja i to se namah čita u djelu, te ga uživatelju slike čini bliskim i uvjerljivim.

Potentna krv

Recentna ponuda pribraja crno-bijelim slikama što su izvedene u tehnici akrilika na platnu, one već spomenute, ritmično kontrapuktirane crno-bijele crteže pastelom. U toj nanovo otvorenoj bjelini, kao po zakonu akromatske neutralnosti, utišava se prostor strasti u korist pojmovnoga poretka. Nova afirmacija ritma, drukčija po prirodi od one u ranijim radovima, sada slijedi naputak geste i vraća se zakonitostima crtačke prakse. Koliko je u grafocrtežima prisutna oblikovna dimenzija mase što fascinira, a u uljima slikarska strast podvučena vruljama crvenila, toliko se u najnovijim djelima otvara fascinacija crtežom (potez, linija, vertikala, horizontala) ili pak razmrvljenom plohom, koja akromatskim kontrastom između crnog i bijelog insinuira rukopis, više negoli sliku. Taj rukopis, to pismo koje gledanjem čitamo kao ritmičnu ostavštinu znakovlja (sada više negoli simbola) Dubravka Babić pohranit će u gotovo kasetiranim fragmentima prizora koji se odlikuju brzinom ispisa. Kompozicija više nije svesmjerno raspršena, i mirnije se sažima u horizontalno naznačenim frizovima kod akrilika i gotovo dizajniranim uzorcima vertikalnih nizova kod pastela. Crveno ne izostaje, prisutno je kao označitelj prirode prikazane igre i vječnog vraćanja one stalno skrivene, potencijalne i potentne krvi koja naizmjence teče i presušuje u izmjeni nagona plodnosti i režima kastracije.

Utoliko bih podcrtala kreativnu genezu autoričina sudjelovanja u temi, kao put koji slijedi liniju začetu u fascinaciji oblikom koji se utiskuje u čula promatranjem. Potom slijedi fascinacija višeslojnim aspektima igre koji se utiskuju u osjetila sudjelovanjem. Naposljetku dolazi fascinacija spoznajom koja je proizašla iz iskustva i koja se utisnula u osjetila rukopisnim dicipliniranjem, pojmovnom formulacijom, kaligrafskom naznakom, rukopisom. Možda se ujedno time doseže metafora koride kako nas uči psihoanaliza, kao pokušaj nadvladavanja nagonskoga u nama, kao glorifikacija konačne kontrole nad zadanim nagonima i instinktima, dovođenje života u oblik koji je konačno postao prepričljiv.

Nataša Šegota Lah