U krupnom planu

Trinaest dana, red. Roger Donaldson

Trinaeast dana Rogera Donaldsona bavi se kubanskom krizom, koja se zbila u drugoj polovici listopada 1962. godine. Da je ovakav film snimljen potkraj šezdesetih ili ranih sedamdesetih, u vrijeme izrazite dominacije političkog filma u Europi, a skromnije u Americi, vjerojatno bi pobudio mnogo veću pozornost. Odnos je uvijek dvostruk: udaljenost od povijesnoga događaja, gotovo punih četrdeset godina, s jedne, te niz filmova i osobito televizijskih serija koje se bave politikom iza kulisa, slabe snagu, zapravo, zakašnjelih djela. Ipak, ona uvijek imaju nešto univerzalno što ih možda, kada se eliminiraju konkretna povijesna zbivanja, čini zanimljivima barem dijelu publike: dakako, riječ je o vječnu sukobu između diplomacije i vojske, pregovora i sile, težnje za održavanjem ravnoteže i dominacije pod svaku cijenu. U Sjedinjenim Državama te davne 1962. na strani diplomatskog bila su braća Kennedy, John Fitzgerald vjerojatno jedini katolički predsjednik u povijesti danas najmoćnije države svijeta i Robert. S druge strane vojni je vrh, Pentagon, koji još razmišlja o žestokoj opomeni koju su Japanci priredili Amerikancima za Božić prije dvadesetak godina u Pearl Harbouru. Mješavina straha i agresivnosti uvijek rezultira ekstremnim odlukama. U tome možda leži veća opasnost za izazivanje sukoba. Naravno da se najveća napetost krije upravo u pritisku na jednoj strani vage. Time se i bave autori filma. Jer, postupci sovjetske strane objašnjavaju se jedino analizom američke. Trinaest mjeseci nakon kubanske krize, točnije 22. studenog 1963, John Fitzgerald Kennedy bit će mrtav, pa nije slučajno da je jedan od posljednjih kadrova filma rezerviran za Lyndona Johnsona, čovjeka koji će ga naslijediti i koji će svojim konzervativizmom rasplamsati vijetnamski rat. Uopće, Trinaest dana inzistiranjem na sukobu koncepcija u Bijeloj kući tijekom kubanske krize kao da želi objasniti jednu od mogućih pozadina Kennedyjeva ubojstva. Mora se priznati da na kraju svega ni njegov sovjetski kolega, Nikita Hruščov, nije prošao mnogo bolje. Tvrda linija maknula je i najnarodskijeg sovjetskog sekretara s vlasti.

Zbivanja u Bijeloj kući dominantan su locus filma. Stoga nije nelogično što je film pun krupnih planova koji izdvajaju pojedine protagoniste tražeći njihove reakcije na zbivanja. Pun je i kontraplanova u kojima se izmjenjuju pogledi istomišljenika, u kojima se grozničavo razmišlja, u kojima se nastoji postići suspens i evocirati panika iz listopada 1962.

Početak filma obećavao je znatno zanimljiviji redateljski postupak. Crno-bijele sekvence u uvodnom dijelu ubrzo su potpuno napuštene, da ne kažem zaboravljene, iako se ni za njih nije mogao pronaći pravi razlog postojanja, osim možda umjetnog stvaranja tajnovitosti i ozračja intrige. U svemu tom nepotrebnom pseudodokumentarizmu možda je najzanimljivija sekvenca Kennedyjeva televizijskog obraćanja naciji. Tu su rabljeni originalni dokumentarni zapisi na 16-milimetarskom formatu koji krupnim zrnom te nesavršenom televizijskom rezolucijom oživljavaju šok i nevjericu Amerikanaca suočenih s eskalacijom sukoba i prijetnje nuklearnim ratom. Uopće, čudi Donaldsonova nesklonost izvornom dokumentarnom materijalu, barem u pojedinim dijelovima filma: npr. u Costnerovu lutanju gradom i zastajkivanju pred crkvom u kojoj se ljudi ispovijedaju 24 sata dnevno i mole za mir. Nikada mi nije bilo jasno zašto redatelji bježe od poznatih, dakle već viđenih, ali solidnih i korisnih rješenja. Ovako im se samo može zamjeriti nedosljednost.

Ipak, Donaldsonu priznajemo domišljatost u maloj sceni na početku filma, koja svjedoči i o dobru uvodu, ali i o strahu od zaborava. Za obiteljskim doručkom onoga dana kada započinje kubanska kriza politički savjetnik Johna Keneddyja, dakle Kevin Costner, ispitat će svoje klince o američkim dužnosnicima i njihovim funkcijama u Kennedyjevoj administraciji. Dobar način za uvod u film, ali i za bubanje američke novije povijesti.

Dario Marković