U krugu najvećih

U krugu najvećih

Mjera oblikovanja i ekspresije romantičarskog izraza koju je ostvarila odzrcalili su sigurnost i mir umjetničina glazbenog kapaciteta

Monika Leskovar u Zagrebu je održala dva koncerta u razmaku od dva dana — 25. svibnja uz Zagrebačku je filharmoniju, kojom je ravnao Milan Horvat, izvela Saint-Saensov 1. koncert za violončelo i orkestar u a-molu, op. 33, a u nedjelju, 27. svibnja, uz Hrvatski komorni orkestar i dirigenta Pavla Dešpalja, Boccherinijev 4. koncert za violončelo i orkestar u C-duru. Već nekoliko godina na studiju kod prof. Davida Geringasa u Njemačkoj, mlada se umjetnica ovim nastupima predstavila zrelošću i postojanošću nedvojbeno prijeđene granice čuda od djeteta, tako da Hrvatska na svoju kartu velikih reproduktivnih umjetnika može upisati i njezino ime, uz primjerice Lovru pl. Matačića, Ivu Pogorelića, Ružu Pospiš-Baldani i još nekolicinu glazbenika.

Baš kao što je na svjetskom genealoškom stablu violončelista — koje počinje s Dupertom, Rembergom ili Gruetzmacherom, iz polovice 18. stoljeća, Monika Leskovar upisana na najmlađim granama, a od, barem uvjetno, hrvatskih čelista na istom je stablu, nešto niže, upisano samo još ime Antonija Janigra. To obiteljsko stablo najvećih violončelista svih vremena napravljeno je u povodu međunarodnog čelističkog festivala koji se održao od 2. do 6. svibnja ove godine u Manchesteru, na koji je Monika Leskovar bila pozvana kao jedna od najdarovitijih mladih čelistica. Trideset šest majstora čela, među kojima su legendarni Bernard Greenhause, Natalia Gutman, Anner Bylsma ili Ralph Kirshbaum (ujedno i umjetnički direktor festivala), održali su majstorske tečajeve, predavanja i koncerte, dodajući čelističkom zviježđu još malo srebrnastog praha, ali i neke nove zvijezde. Iako je publika u Zagrebu na oba prošlotjedna koncerta reagirala vrlo lijepo, a koncert Zagrebačke filharmonije je snimala i HRT, što također svjedoči o tome da je umjetničin talent prepoznat na odgovarajućoj razini, čini se da naša kulturna javnost još ne zna kojem rangu reproduktivnih umjetnika pripada Monika Leskovar i što i kakvu vrstu brige na najvišim razinama (Ministarstvo kulture, najveći i dugoročni sponzori) takva umjetnica i karijera na čijem pragu sada stoji traže.

Njezina interpretacija Saint-Saensova koncerta to je najbolje pokazala; zaokruženost izvedbene koncepcije djela i decidirana, usmjerena i beskompromisna provedba toga osobina je samo istinskih i vrhunskih interpreta. Vrlo fino kanalizirani muzikalitet (što treba zahvaliti profesorici Dobrili Berković Magdalenić kod koje je Monika Leskovar završila niže i srednje obrazovanje i Davidu Geringasu) i sve veća osviještenost duboka razumijevanja glazbe u Saint-Saensovu su koncertu bili na doista visokoj razini. Mjera oblikovanja i ekspresije romantičarskog izraza koju je ostvarila odzrcalili su sigurnost i mir umjetničina glazbenog kapaciteta i na taj je način prešla granice violončela kao samo pjevnog i posebno izražajnog instrumenta. U Saint-Saensovu je koncertu Monika Leskovar postigla i jasan stilski otklon, što je posebno važno jer je tu riječ o glazbi koju je potrebno izvoditi s rizikom kako bi optimum bio ostvaren.

U tom joj je smislu svakako pomoglo studiranje Boccherinija — stilski savršeno cizelirana skladatelja, vrhunskog majstora ornamentalnog umijeća, zaigranosti i prividnog nemara, što su najveći problemi za mlada umjetnika. Izvedba Boccherinijeva koncerta bila je slabija od Saint-Saensova, no pokazala je umjetničino otvaranje prema inicijalnom razumijevanju zakonitosti bića glazbe u njezinim pravim, gotovo nepreglednim prostorima. Treba reći i da su oba orkestra vrlo dobro surađivala sa solisticom, što je u prvom redu zasluga dirigenata, i Milana Horvata i Pavla Dešpalja, no hrvatski komorni orkestar i Pavle Dešpalj ipak su ostvarili zaokruženiju te muzički kompaktniju cjelinu. Čuti Moniku Leskovar s dvama različitim programima u tako kratku razdoblju posebno je lijep doživljaj, a unatoč tome što ona s veseljem nastupa u Hrvatskoj, vjerojatno je da je više na našim pozornicama nećemo moći slušati tako često jer će je karijera odvesti na druge puteve, a izvjesno je da su ova dva koncerta bila i njezini posljednji adolescentski nastupi te da je Monika Leskovar ušla u posvećeni krug istinskih i najvećih u glazbi.

Dodi Komanov