Suton

Suton

Preplavljen osjećajima bespomoćnosti i bijesa, koji ga, unatoč želji, nisu napuštali, nego su, naprotiv, postajali sve jači i žešći, Petar je jurio autocestom, ponavljajući svojevrstan obred smirivanja. No, bjesomučna mu jurnjava ovoga puta nije donosila smirenje, i teško da bi mu ga išta moglo donijeti, jer njegov se svijet doslovno raspadao u komadiće. A taj svijet je bio strogo definiran i pomno planiran, svijet tipična karijerista spremna na sve vrste odricanja, u ime cilja koji jednostavno mora biti dosegnut. U njega nisu pripadala iznenađenja bilo koje vrste, kao ni neplanirani detalji, nisu tu pripadali ni gubitnici koji troše vrijeme na iluzije i tlapnje. Bio je to lijep, malen i savršen svijet, koji je prekrasno funkcionirao sve dok ga potresi sa svih strana nisu srušili. I karijera i brak bili su mu pred rasulom, a u njih je uložio gotovo svu svoju energiju i inteligenciju. Stvari u životu su mu propadale, a on nije znao kako to spriječiti, ali, što je još gore, nije znao zašto mu se sve to događa. Pa ipak, možda ga upravo ova vožnja autocestom malo rastereti, možda mu otvori nove vidike.

Nakon pola sata vožnje sišao je s autoceste na neku lokalnu cestu, ali i dalje vozeći prilično brzo. Nije mu baš bilo jasno gdje se nalazi, ali mu to, u ovim trenucima, nije ni bilo bitno. Bilo je kasno proljetno popodne, vedar i topao dan, i s obiju strana ceste vidjela se gusta šuma. Petru je mozak već bio umoran od razmišljanja i donekle se smirio, pa je nesvjesno smanjio brzinu. Gledajući kroz prozor dobio je želju da se malo prošeta i opusti.

Na šljunčanom ugibalištu zaustavio je auto. Izašao je i duboko udahnuo. Zvuk šume — vjetar među lišćem, treperenje trave, osjećaj života, sumrak, mir. Bio je daleko od svega. Stajao je tako nekoliko trenutaka u mjestu, a onda se okrenuo i pogledao na cestu.

Očigledno je ovo nekakav zabiti, pitomi kraj. Još ni jedan automobil nije prošao, pomisli i, lutajući pogledom, zapazi nekakav puteljak među drvećem. Opijen nenadanim osjećajem mira, unatoč sutonu koji se lagano spuštao i bojao nebo crvenkastom bojom zalazećeg sunca, odlučio je krenuti njime.

Ušao je u šumu i desetak minuta trčkarao puteljkom koji je prilično vijugao lijevo-desno, ali i gore-dolje. Petra je čudila lakoća vlastitih pokreta, čudio se sâm sebi da si dopušta zanesenost, ali nije imao želju da je prekine. Uživao je gledajući sve crvenije nebo kroz krošnje i udisao mirise prirode. Imao je osjećaj da su svi problemi koji su ga doveli ovamo netragom nestali i htio je da taj osjećaj barem privremeno sačuva.

Hodajući i opuštajući se, izbio je na obalu potočića. Puteljak se prekidao i nastavljao na drugoj obali potoka, otprilike dva metra dalje. Potočić je bio veoma bistar i brz i, iako plitak, ostavljao dojam da je veoma hladan. Petar je čučnuo i zagledao se u kamenje na dnu, a žubor vode gotovo ga je hipnotizirao. Ostao bi dulje u tom položaju da ga nije prožeo nekakav izrazito neugodan osjećaj, prisilivši ga da se strese i podigne pogled. Na suprotnoj strani obale stajao je maleni dječak u svijetlom kaputiću i gledao u Petra otvorenim i odveć ozbiljnim pogledom za dijete.

— Što je? Što buljiš? — uzviknuo je Petar pomalo uplašen neočekivanim posjetiteljem, dok je ovaj zaustio da nešto kaže, ali se, očigledno se predomislivši, samo okrenuo i u hipu nestao među drvećem. Prvo zapanjen, a tada odlučan, Petar preskoči potok i potrči za dječakom. Uletio je u gušću i tamniju šumu i nije mogao vidjeti dječaka, ali ga je čuo kako trči ispred njega, čudeći se dječakovoj brzini. Trčao je tako nekoliko minuta, dok nije shvatio da je mali zaista mnogo brži. Zaustavivši se, shvatio je da dječaka nema u blizini, ali da više nema ni puta kojim je dolazio. Krećući se uokolo, hodajući po neravnu terenu među raznoraznim vrstama drveća i biljaka, uviđao je da se definitivno izgubio. Da je barem mogao čuti žubor potoka, već bi se nekako mogao orijentirati, no to je bilo nemoguće jer se uzdigao nekakav vjetar i šum kojim je vijorio krošnjama nije dopuštao nikakve druge zvukove. Petar je zapanjeno buljio u komadiće jarko crvena neba koji su se probijali kroz krošnje i šumi davali dojam čarobne, goleme prostorije. To zaista nikada nije vidio, samo je povećavalo njegovu zbunjenost i probudilo nekakvu tjeskobu i nemir.

Idem, dosta je bilo, promrmlja si u bradu i oklijevajući krene smjerom za koji je pretpostavljao da je došao. Huk vjetra pretvarao se u riku, a tu riku nadglasao je urlik nekakve zvijeri, koji je došao neposredno iza Petrovih leđa i u njega ulio toliku količinu straha da je luđački potrčao bez sekunde razmišljanja. Trčao je toliko bjesomučno gonjen strahom i neprestanim urlikanjem da mu se činilo da nema grma ili jame koju ne može preskočiti, stekavši dojam da u brzini prolazi kroz drveće, no da mu, unatoč tome, zvijer dašće za vratom. Mahnito je trčao sve dok konačno nije izbio na cestu. Nastavio je bježati cestom, usporivši tek kad se uvjerio da ga nitko (ili ništa) ne proganja.

Krvavo crveno nebo, sve jači i jači vjetar pun oštre prašine koja štipa za oči i vrištanje zvijeri ostavljene u šumi tjeralo ga je da pronađe svoj automobil i zauvijek ode s toga čudovišnog mjesta. Hodajući uz cestu i grozničavo se nadajući da ide u pravom smjeru, zapazio je automobil sličan svome, ispred drveta, na travnjaku s druge strane ceste. Stao je nasuprot njemu i promatrao ga je škiljeći, jer zbog vjetra bolje i nije mogao. Koliko je mogao vidjeti, nesretnik se zaletio u drvo, jer mu se prednji dio totalno smrskao o to golemo stablo divljeg kestena. Petar je prešao cestu i opazio da je vozač još unutra.

Možda je još živ, potrča, a nakon tri koraka stade kao ukopan. Jakna! Jakna je ista kao i njegova — Petrova!

— Bože, Bože! — zaječao je. Kao paraliziran približio se razbijenu i deformiranu prozoru. Ledeni mu je užas okovao um kad je prepoznao okrvavljeni i beživotni profil vlastitoga lica. Tresli su ga i potpuno razarali osjećaji straha, očaja i osamljenosti. Nebo je bilo žarko crveno, vjetar je urlao, šumom se u daljini razlijegao smijeh, a Petrova se, u tugu uronjena duša, privikavala na svoj novi dom.

Gordan Skeledžija