Spiritualno i vedro

Izložba fotografija Darija Petkovića, Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb, 7-17. svibnja 2001.

Izložba zagrebačkoga fotografa mlađe generacije Darija Petkovića ukazala se kao idealna prilika za približavanje svijetu posve drukčijem od našeg. Autor, koji inače djeluje u žanru portretne reportaže tjednoga tiska, vjerojatno je i sam zbog prirode fotografskog posla, primjer par excellence suvremenoga užurbanog načina života i svakodnevne jurnjave, nasuprot malom i smirenom univerzumu samostana koji je motiv promatranih fotografskih slika.

Na ovoj izložbi Darije Petković predstavio se pažljivo odabranom, reduciranom serijom crno-bijelih fotografija koja se, prema obujmu i sofisticiranu duhovnom karakteru uspješno uklopila u prostor galerije.

Iz predgovora izložbe koji potpisuje Darijev profesor s Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu Goran Trbuljak, saznajemo kako je došlo do toga da se stvorila prilika da Petković snimi redovnice samostana karmelićanki u Liverpoolu (posve slučajno dobiva ponudu da fotografira dostupan dio samostana, što se pokazalo uspješnim, pa stekavši povjerenje snima inače za laike nedostupan život redovnica unutar zidova samostana).

Izolacija i kontemplacija

U svakom slučaju, baveći se fotografijama autora, postajemo svjesni razlike između dvaju dijametralno različitih načina života. S jedne strane samostanski život redovnica donosi odabranu izolaciju i život u kontemplaciji, molitvi i čistoći, dok smo mi na suprotnom polu izabrali život ispunjen brzinom, rokovima, prometnim gužvama i stresom urbane svakodnevice. A ipak su i jedan i drugi svijet uza sve predznake i distinkcije dovoljno i podjednako stvarni.

Henri Cartier-Bresson daje vlastitu definiciju fotografa: »Kako bi dao značenje svijetu koji ga okružuje, čovjek treba biti upleten u ono što je uokvirio u tražilu kamere. Takvo stajalište traži koncentraciju, disciplinu razuma, senzibilitet i osjećaj za geometriju. Do jednostavna izraza dolazi se tek ekonomičnošću sredstava. Fotografije se snimaju samo s velikim poštovanjem prema subjektu i prema sebi samu... Napraviti fotografiju znači prepoznati, simultano i u djeliću sekunde, samu činjenicu i strogu organizaciju vizualno percipiranih formi koje joj daju značenje. To znači da se na istu os postavlju čovjekov um, oko i srce.«

Kompozicija redovnica koje sjede za stolom dok svjetlost dolazi s nedalekog prozora, u trenutku kontemplacije prije okrepe, prizor je koji siluetama (osim ponekog mutnog zamućenog detalja) gotovo haptički predočuje promatraču spiritualnost mjesta i njegovu atmosferu. Uza svu spiritualnost protagonistica ove serije fotografija emulzija je zabilježila i njihovu iskazanu vedrinu.

Sklad okoline i medija

Način na koji se koristi svjetlošću uhvaćenih motiva, odnosno svjetlosni rukopis autora, potkrepljuje iluziju drugog vremena. Asocijacije na skladne kompozicije Jana Vermeera, njegovih djevojaka i gospođa dok čitaju pred prozorom, vjerojatno su nastale nesvjesno u oku i objektivu autora. Jedna od fotografija koja bi mogla biti i kvintesencija ove serije slika je redovnice u molitvi u kapelici pred Božjim likom. Od otvorenih vrata, istraživanje oka dodiruje opravu redovnice, te nastavlja prema slikarskoj perspektivi do kipa i osvijetljenog prozora. Čini se da je u njoj autor uspio uskladiti religijski trenutak i vlastitu oblikovnu sintaksu fotografske slike.

Kvadratni okvir svake od kompozicija autor je iskoristio kao prednost, pa je sklad okoline prešao i na elemente kojima gradi leksik medija.

Iva Brezovečki-Biđin