Šećer dolazi na kraju

Šećer dolazi na kraju

Prošlo je pet godina otkako je Zlatko Sviben u osječkom kazalištu režirao alegoriju Adam i Eva i Hrvatsku rapsodiju Miroslava Krleže, a u Osijek se vratio postavivši kao posljednju (i najbolju!) ovosezonsku premijeru dramu Ima zločina i zločina Augusta Strindberga, književnika čiji je utjecaj na Krležu neosporan

Ima zločina i zločina je drama u čijem je središtu pitanje krivnje i roditeljstvo. Naime, junak drame, i sam dramski pisac, Maurice (glumi ga Saša Anočić), na vrhuncu slave upoznaje femme fatale, kiparicu Henriette (Tatjana Bertok), koja ga samom pojavom hipnotizira i on se zaljubljuje u nju. No, on ima dijete, djevojčicu Marion, s nevjenčanom ženom Jeanne (Nela Kočiš), ženom skromna podrijetla. Dijete je smetnja na putu upravo začete ljubavi i u glavama se ljubavnika nakon neprospavane noći zalivene šampanjcem rađa ideja o ubojstvu. Djevojčica pod nerazjašnjenim okolnostima zbilja umire, a krivnja pada na Mauricea...

Freud i Strindberg

Izvedba je naglasila čitanje Strindberga iz nekoliko očišta. Psihoanalitički diskurs nudi sam Freud: poznato je da je Strindberg kao jedan od središnjih motiva djela preuzeo Freudove zaključke izvedene na temelju promatranja pacijenata da oni zločini koji se ne počine u zbilji, ali je postojala pomisao, želja za njihovom izvedbom, također bivaju kažnjeni, ali ne vanjskom institucijom pravde nego unutrašnjim sudom, imanentnom pravdom koja kažnjava zle misli; na Freuda upućuje i lik Adolpha (Hrvoje Barišić) koji je nakon počinjena zločina »koji zakon ne kažnjava« ipak našao mir u okrilju crkve pa vlastitim primjerom pokušava liječiti i ostale, a u ovoj je postavi izveden tako da čak sliči poznatom psihoanalitičaru. Tu je i svojevrstan performans — tjelesna manifestacija Henrietteine histerije, koja podsjeća na čuvene lekcije utorkom... Filozofijsko-religijski diskurs odnosi se na preuzimanja učenja Weiningera, Nietzschea i Kierkegaarda. Žena koja je utjelovljenje čiste seksualnosti i demonizma, netko tko »nije ljudskih ruku djelo« i koju zanima samo svodništvo pa je čak i roditeljstvo plod svojevrsne prostitucije, prikazana je u liku skromne Jeanne, Mauriceove prijateljice s kojom ima izvanbračno dijete, te u osobi umjetnice Henriette, koja demonskom energijom privlači, uvlači i podčinjava sebi muške likove, odvraća ih od puta društveno prihvatljivih vrijednosti, čak i umjetnosti. Majka, s atributima brižnosti, tolerantnosti, bezuvjetne ljubavi i praštanja, prikazana je u liku Madame Catherine (Anita Schmidt), a njezina zalogajnica drugi je Mauriceov dom. Ipak, crnilo, prevlast negativnoga ženskoga principa snažno je i u Madame Catherine, što je naglašeno izrazito tamnim ružem na usnama svih protagonistica. Dakako, najtamniji, gotovo crn, ruž prekriva Henriettine usne. Muškim je likovima, baš kao i Adamu, utisnut grijeh lakomislene i na tijelo svedene žene, koji pak oni moraju iskupiti, očistiti se. I Maurice i Adolphe umjetnici su jer se iskupljuju putem umjetnosti: umjetnik je muška majka koja stvara, njegova su djeca — umjetnička djela. A Henriette kao kiparica nikako ne može iskupiti svoje grijehe, dana joj je tek mogućnost odlaska, nastavka potrage za slobodom, ali ne i smirenje.

Pitanje krivnje i nekrivnje, tema i razrješenje djela, pa čak i njegov ton, tipičan je za Kierkegaarda, dok je religija, križ kao jedina istinska nada, nit koja se provlači od sama početka drame, no, ponavljam, samo je muškim likovima omogućeno pronaći mir u okrilju crkve; ženski likovi — ako ga i traže — ne nalaze ga. Religijski je aspekt dan u liku velečasnog iz Saint Germain de Presa (Davor Panić), koji, paradoksalno, u jednom trenutku čak preuzima detektivsko ruho, istragu zločina. Na kraju, pri čitanju djela posebno je efektno upisan ironijski odmak. Glazbu kao podlogu dramskoj radnji izvrsno je ukomponirao Igor Valeri, stavljajući naglasak na Beethovenove sonate, djela koja je Strindberg po osobnom iskazu najviše volio; no glazba ili, točnije, pjevni elementi, imaju još jednu dimenziju — dimenziju odmaka, relativizacije radnje, gotovo njezine parodije! Naime, ako istražitelj optužbu za zločin ne izgovori strogim autoritativnim glasom, nego je otpjeva, ona gubi dimenziju ozbiljnosti i navodi na smijeh ili, u drugom primjeru, ako Henriette svu težinu odlaska, bez potrebne pratnje — sama kako je i došla, pjevuši, a ne izgovara odlučno, njezina se pojava, pa tako i odlazak, relativizira...

Teatar u teatru

Dinamiku izvedbe pojačava i umetanje teatra u teatru: u dva se navrata scena pretvara u kazališnu scenu na kojoj se igraju segmenti iz Strindbergove Gospođice Julije, pa se čak spušta i zastor. Taj čin eksplicitno upućuje na izjednačavanje Strindberga s Mauriceom, na autobiografske elemente koje je književnik upisao u dramu Ima zločina i zločina; naime, on sam bio je sudionik sličnoga ljubavnog trokuta u kojem se našao sa slikarom Edvardom Munchom i Dagny Juel. Dagny Juel poslije se udala za Strindbergova prijatelja, poljskoga pisca Stanislawa Przybyszewskog, koji je pak bio optužen za ubojstvo prve žene i njihovo dvoje djece...

No, vratimo se kazališnoj izvedbi. Posebno je značenje scenskoga prostora (Drago Turina): u pozadini, ali na blago uzvišenu mjestu, nalazi se mistikom obavijeno groblje Montparnasse; s druge je strane čak u gledalište izbačena kavana Madame Cathérine; dok je središnji dio pozornice ispražnjen, a po potrebi postaje hotelska kavana, salon, šetalište uz rijeku ukrašeno kipovima Adama i Eve (!)... Zanimljivost je središnjega prostornog dijela u golemu, tamnu ali prozirnu zastoru, velu koji pomičući se zaklanja čas jedne, čas druge likove, pa u jednom trenutku odvaja i okamenjene prve ljude, osiguravajući tako međusobnu skrivenost, zaklanjajući pravo lice, stavljajući masku. Motiv vela, pak, uvlači u sebe i svoju suprotnost: on je ujedno poziv na razotkrivanje identiteta. Pitanje je samo što iza vela ostaje... Dojmljivost scenskoga prostora pojačana je i svjetlosnim efektima (Ivo Nižić).

Odlični glumci

Glumci su dali sve od sebe: Saša Anočić u metamorfozama podvojena identiteta, mimici pa čak i pantomini; Tatjana Bertok u mračnoj ekspresiji žene koja »nije ljudskih ruku djelo«, kao i Nela Kočić, Hrvoje Barišić, Anita Schmidt, Davor Panić, Miljenko Ognjenović, Augustin Halas i drugi.

Na kraju krug se zatvara. Iako mu se, osim ženâ, koje uostalom i ne nose ništa pozitivno, sva izgubljena dobra višestruko vraćaju, i slava dramskoga pisca i društveni ugled i novac, trag zločina jasno je utisnut i posljednji se prizor ne može prebrisati: prizor djevojčice u bijelom zagledane u zlatne ribice te neumoljiva ruka grobara na njezinu ramenu.

Kristina Peternai