Pulu treba ponoviti u Zagrebu

Pulu treba ponoviti u Zagrebu

Veoma nam je žao što nije uspjela prošlogodišnja ideja da Pulu ponovimo u Zagrebu. Bili smo oslobodili prostor za to, za sve one koji nisu mogli tamo otići. Možda će ta ideja ove godine uspjeti. Istina je da je tada bilo ljeto, ali naši su prostori klimatizirani, uređeni, i odgovaraju tom razdoblju

Gvozden Vidović, direktor filmske distributerske kuće Intercom Issa, jedna je od najznačnijih osoba na području kino i videodistribucije i prikazivalaštva u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina, a ostat će zapamćen po brojnim pionirskim pothvatima, od pokretanja prvog značajnijeg legalnog videoizdavaštva (prva videoizdanja Jadran filma i Jugotona, koja su krenula s filmovima o Jamesu Bondu) do prvog multipleksa u Hrvatskoj, kina Broadway, koja su postavila nove standarde u kvaliteti zvuka i slike te odnosa prema gledatelju.

Kako ste odlučili početi s prvim projektom legalnog videoizdavaštva u vrijeme kad su pirati potpuno gospodarili tržištem?

— Radeći u tadašnjem Jugotonu, bio sam angažiran na projektu plasiranja najkvalitetnije hrvatske glazbe u inozemstvu. Projekt je doživio svoj uspon nastupom Daniela na Euroviziji s pjesmom Džuli, a vrhunac dolaskom Eurovizije u Zagreb. Stjecajem okolnosti otišao sam iz Jugotona pet, šest mjeseci ranije da bi se bavio videom. To je također u početku izgledalo kao nemogući zadatak. Sasvim prirodno je da sam otišao iz Croatia records u Jadran film, jer sam se i tamo borio da otvorim videoodjel, pa smo izdali videokasetu Bijelog dugmeta. Zatim smo pokrenuli produkciju koja se financirala iz pretprodaje prava Australiji, Njemačkoj, Americi... To je bio novac dovoljan da financira produkciju splitskih festivala i time smo pomalo otvarali videoodjel.

U travnju 1989. krenuo je prvi set legalnih izdanja na videu, ali tad je stvarno sve bilo protiv tog posla: malo videorekordera, jedanaest do dvanaest tisuća nelegalnih videoklubova sa šest stotina do tri tisuće naslova, mjesečna inflacija pedeset do šezdeset posto, nedostatak deviza, za prilike kod nas preavangardan zakon o autorskom pravu koji je propisivao najispravnije, najmodernije da je autorsko pravo privatno pravo, ali ne može se jedan autor boriti sa jedanaest tisuća subjekata u jednoj državi koji mu kradu njegovo djelo. Sve je bilo protiv, ali smo dotjerali do toga da je to danas respektabilna industrija. Sada postoji tisuću videoklubova, i ako to pomnožimo s troje ljudi i zbrojimo sve nas distributere, a tim se poslom bavi stotinjak ljudi. Ako pogledamo segmente praktičkih djelatnosti, to je već krug od deset tisuća ljudi s obiteljima koje žive od posla koji prije deset do dvanaest godina nije ni postojao, i za što su više-manje svi rekli da teško ima šanse.

Kakva je bila situacija u kinodistribuciji kad ste krenuli s Broadway kinima?

— Slično razmišljanje i slični razgovori bili su vezani za Broadway kina. Distribucija, kinoprikazivačka djelatnost još od kasnih osamdesetih ide strelovito nizbrdo. Hrvatska je tada imala četiri, pet, šest milijuna kinoposjetitelja. Najbolje godine bile su malo ranije s osam milijuna posjetitelja u kinodvoranama. Kinomreža imala je oko četiristo kinodvorana, a sada smo došli do razdoblja kad imamo sto kinodvorana i kad u kino u cijeloj zemlji ode dva milijuna i tristo, četiristo tisuća posjetitelja.

S druge strane, može ići teza da Hrvatice i Hrvati ne vole film, ali ja tvrdim da u našoj državi ljudi vole film više nego nadprosječno, ako gledamo po nekim europskim mjerilima, a za to je najbolji podatak da smo mi imali od trinaest do petnaest milijuna iznajmljivanja ili odgledanih filmova na nedovoljno primjerenom mediju za film. Film je rađen za veliko platno sa svim svojim efektima i to je opet bio set pretpostavki zašto u nešto ne ući ili kako ući i koji su rizici. U čitav projekt ušli smo u zadnjem kvartalu 1999. kada je politička situacija, okruženje i klima za investicije bila veoma složena. Na svu sreću, ljudi koji su radili Centar Kaptol prepoznali su potrebu, a trebalo je samo malo znanja da se ta potreba prepozna.

Zagreb od šezdesetih godina nije izgradio niti jednu kinodvoranu koja je ostala kao kinodvorana ili bila isključivo ili namjenski vezana za kinoprikazivanje. Ipak je broj kinoposjetitelja narastao, prema podacima koje smo mi imali, sa četiristo, petsto tisuća na skoro milijun, makar sad ovi preliminarni podaci govore da smo se precijenili. Danas ima oko sedamsto do sedamsto pedeset tisuća po istraživanju ovogodišnjih gledatelja. Sasvim sigurno se ni kapacitetima nije odgovaralo potrebi, a kamoli onim što je nužna pretpostavka za jedan film, a to je okruženje, uvjeti, da čovjek ima želju i volju da ode pogledati neki film tamo gdje treba.

Koliko ljudi posjećuje kina Broadway?

— Otvorili smo kinodvorane u ožujku prošle godine i u tom razdoblju od godinu dana s tisuću i pedeset sjedala ukupno u Tkalči i u Galeriji, dvorani koja je tada bila raspoloživa, imali smo šesto tisuća posjetilaca u dvanaest mjeseci. Naša prosječna iskoristivost je dva i pol do tri puta veća nego prosjek Hrvatske, koji je za 1999. nažalost bio 13,9 posto kapaciteta instaliranih u kinodvoranama koja su iskorištena. To je priča o nama. Drago mi je što ima dosta i mladih ljudi i onih moje generacije koji su već pomalo zaboravili na kino ili odustali od njega nakon nekoliko pokušaja, a koji dolaze k nama. Čitava je scena živnula.

Uspjeli smo u dogovoru s državom riješiti veliki problem, tj. natprosječnu oporezivost kinoulaznica sa dvadeset i sedam posto. Time je kinomreža konačno ostvarila kunu više, s kojom može pokriti sva dugovanja, a postoji i nekakav razumni radni dogovor da se sredstva neće trošiti u osobnu potrošnju, za plaće, što se i ispunjava.

Kakva je situacija u ostatku Hrvatske?

— Ima lijepih primjera koji vesele. Rijeka je preuredila i kompletirala dva kina, sad vjerojatno radi na trećem; Split je dio svojih prostora uredio, u Zadru su preuređene kinodvorane. Strani investitori, što smo uvijek tvrdili, dobili su konačno mogućnost da ostvare profit, da ih neminovno cijela priča ne vodi u gubitak želje i mogućnosti da realiziraju projekte. Dosta tvrtki je ovdje obišlo prostor. U pripremi su izrade tri multipleksa za grad Zagreb. Rekao bih da se čitava scena i čitava branša počela kretati. To me posebno veseli, jer se sjećam razgovora sa stranim studijima koji su bili na granici povlačenja iz Hrvatske. Ipak smo uspjeli povećati gledanost do nekih dva i pol milijuna posjetitelja kinodvorana, što znači povećanje za nekih dvjesto, tristo tisuća gledatelja.

Došli smo do toga da se tv-filmovi strašno brzo dobivaju, da je bitno lakše osigurati nešto malo povećane budžete za promidžbu. Sve je to niz sitnih karika koje vode i miču čitavu djelatnost iz stagnacije. Danas imamo gotovo čitavu sliku što ćemo u prvom tromjesečju iduće godine moći ponuditi našim gledateljima.

Potaknuti smo posjetom Predsjednika, Premijera i pola Vlade prije neki dan, a u sklopu akcije Radija 101 za borbu protiv droge, jednog od najvećih zala civilizacije uopće. To je jedan od sitnih kotačića u mehanizmu borbe protiv tog ogromnog zla.

Kakva je isplativost prikazivanja hrvatskih filmova trenutno?

— Odigrali smo jedanaest ili dvanaest hrvatskih filmova tijekom prošle godine, odigrali smo i starije filmove, praktički sve do čega smo mogli doći iz starije produkcije, a namijenjeno je djeci. Naš je plan bio da otvorimo ciklus za najmlađe i da otvorimo ranopopodnevne ili kasnoprijepodnevne projekcije, te da otvorimo pretpremijerne projekcije.

Pretpremijerni dio funkcionira skoro sasvim dobro, ali s dječjim programom nismo uspjeli jer nemamo kontinuiteta da možemo stalno održavati i osvježavati taj dio programa, što će se sasvim sigurno pokušati s ponudom koja kreće od ljeta. Nekoliko distributera priprema sinhronizaciju na filmskoj vrpci za gledatelje jer se to pokazalo pretpostavkom stvaranja budućih posjetitelja ili pružanja nečeg lijepog našim najdražima, našoj djeci.

Ostali filmovi koji su bili završeni, čini mi se da smo prikazali sve, nažalost s izuzetkom Holdinga, jer, kako smo ostali na tri dvorane, nismo imali mjesta. Rezultati tog filma ipak su više nego skromni. Mi ne možemo držati takve filmove u jednoj od tri dvorane gdje imamo devet, deset projekcija dnevno rasprodano. Nisu to dvorane koje su same sebe amortizirale nego ih prati teret kao i svaku novu investiciju.

Veoma nam je žao što nije uspjela prošlogodišnja ideja da Pulu ponovimo u Zagrebu. Bili smo oslobodili prostor za to, za sve one koji nisu mogli tamo otići. Možda će ta ideja ove godine uspjeti. Istina je da je tada bilo ljeto, ali naši su prostori klimatizirani, uređeni, i odgovaraju tom vremenskom razdoblju.

Možete li nam nešto više reći o zatvaranju Broadway Galerije?

— Mi smo iz Galerije izašli nakon nešto malo više od godinu dana i ostali smo na samo tri kinodvorane u Centru Kaptol. Galerija će i dalje funkcionirati kao kinodvorana. Rad u njoj, organiziranje, programiranje i prikazivanje filmova preuzela je druga tvrtka vezana uz kino, filmsku i videodistribuciju, i stvarno im želim mnogo sreće u radu.

Inače, Galerija je ostvarila oko sto pedeset tisuća posjeta gledatelja. Da ne ulazim u druge razloge, ali najamnina koja je bila ugovorena jednostavno se nije mogla, čak i s takvim više nego dobrim rezultatom pokrivati. Ostvarili smo gubitak iz tekućeg poslovanja na godišnjem nivou u tom prostoru koji više nismo mogli dopustiti, a nismo uspjeli naći zajednički jezik s upravom Importanea za prihvatljive uvjete za obje strane. Nadam se da novi partneri jesu.

Kakva je suradnja s Kinematografima nakon promjene na čelu te tvrtke, na području distribucije i prikazivaštva?

— Suradnja je sasvim korektna, iako se ne možemo svaki put složiti o procjeni, komercijalnosti filma. Naravno da će svaka sa svojom imovinom upravljati na način za koji misli da je najbolje. Ponekad nije lako niti dati procjenu unaprijed što će se dešavati i što se neće dešavati, ali je onda poslije toga veoma lako razgovarati, i jedan dan nakon ili dva tjedna nakon reći tko je bio u pravu.

Kako vidite budućnost DVD-a?

— Više nego dobro. Nije usporedivo, ali kad bih pokušao usporediti u nekom hipotetskom modelu razvoj kinomreže, reakcije i potencijala u prikazivanju filmova, za što su oni i napravljeni, a govorimo o kinofilmovima i DVD-u apsolutno su sve šanse daleko više na strani DVD-a. Mi smo u našem segmentu gotovo dvije godine bili sami. To je još jedna od onih nemogućih stvari gdje smo krenuli praktički mjesec dana nakon Europe. Uspjeli smo osigurati hrvatski jezik za tržište od četiri milijuna stanovnika i očekivanih tri tisuće DVD-a nakon godinu dana. U tom trenutku ni Mađarska djelomično ili Češka nije uspjela osigurati svoj jezik na DVD-u. Interes je izuzetno velik, a žao mi je što svi studiji taj ritam nisu pratili. Pokušao sam osigurati nekakav konsenzus i uvjeriti kolege iz naše branše da je to stvarno budućnost do onog nivoa da je to najveći događaj za film, neću reći kinematografiju, nakon filmske vrpce.

Hoćemo li doživjeti hrvatski film na DVD-u?

— Nije nekakav veliki problem prebaci filmove na DVD, i sada će biti objavljena dva nova filma, a bilo je govora da bi se sav fundus filma s pretežnim brojem učesnika iz Hrvatske prebacio na digitalni medij, ako ništa drugo i zbog eksploatacije ali i čuvanja za buduća pokoljenja.

Kakav je odnos VHS-a i DVD-a?

— Kako ja mogu procijeniti, prodaja DVD-ova sve se više približava VHS-u. Ako pogledamo makar i problem strukture, uglavnom se najviše prodaje animirani program namijenjen najmlađima. Ono što smo imali prvu godinu prodaje, nekih sedamdeset, osamdeset posto prodaje, bilo je videotekama koje su stvarale tržište. Danas ljudi kupuju da bi imali taj proizvod kod kuće i ta prodaja i potražnja prerasla je onu količinu koju mogu preuzeti videoteke. To je proizvod koji je negdje na nivou cijene kao i u svakoj europskoj zemlji, što i nije tako često, jer kod nas obično sve košta barem desetak posto skuplje nego vani. To je bio bitni element čitavog uspjeha; uz sam proizvod, koji je imao sve razloge da uspije.

Kakvo je trenutno stanje s videopiratima u Hrvatskoj?

— Hrvatska je imala jedan od najboljih programa u Europi. Uspjeli smo svesti piratizaciju s nekih devedeset posto na nivo oko dvadeset posto. Moj je dojam da je piratizacija u zadnjih godinu i pol dana u porastu što nije uvjetovano i količinama raspoloživog vremena državnih organa na nebitni segment kriminala koji je bio izuzetno važan u pregovorima za ulazak u WTO, a ponovo će dobiti na istom intenzitetu važnosti u procesu pridruživanja EU.

Usudim se reći da je naš rad bitno pripomogao našim pregovaračima da se nisu susreli s brojnim veoma neugodnim pitanjima. Piratizacija je u porastu i zbog novih tehnologija i zbog toga što više nije tako teško preuzeti određeni film iz Hong Konga putem mreže svih mreža, pretvoriti ga u CD-rom, pa u VHS. Negdje u početku smo uspjeli dosta brzo i u velikoj mjeri zaustaviti pretežno kompjutorski orijentirani dio tehnike i tehnologije da ne uđe u videoteke, da se ipak vrti u miljeu zaljubljenika u računarsku tehniku. Taj je proces neminovan i veoma težak, i nije ga lako kontrolirati ako znamo da su na Internetu ponuđeni kodovi za dekodiranje zaštita na DVD-u. Postoji još brdo pitanja koje nije ni teorija, ni pravo, ni praksa riješila na koji način utjecati. Ne može se onemogućiti proces slobodnog pristupa informaciji ili demokratizaciji društva ali ne treba dozvoliti kriminal na toj mreži. Bitna uzdanica u borbi protiv piratizacije s analognim signalom ili tehnologijom, već pomalo u otpisu, sa dvjesto pedeset i šest linija, bila je kvaliteta slike. Digitalna tehnologija je takva da se od jedne digitalne kopije može napraviti neograničen broj proizvoda.

Razgovarala Marijana Lisjak