Priče kao scenski nastupi

Priče kao scenski nastupi

Frische Goldjungs, ur. Wladimir Kaminer, Wilhelm Goldmann Verlag, 2001.

»Već duže vrijeme glavnim gradom kruži glasina: mlada njemačka književnost izronila je negdje u getima Berlina. Posvuda ostavlja tragove i uzbuđuje novinare. Ali, nažalost, nikada se sasvim ne pokazuje... Jedan čovjek (inače, riječ je o meni), skupio je te dečke i izvukao ih iz njihovih skrovišta«, stoji u uvodu zbirke čiji je urednik berlinski Rus Wladimir Kaminer.

Kaminer, rođen 1967. godine u Moskvi, došao je 1990. u Berlin. Kako sam piše, zapravo je htio otići u Pariz, ali je zbog isključiva poznavanja ćiriličnog pisma, »slučajno sišao u Berlinu« i ostao. Tamo se u međuvremenu razvio u kreativni multitalent — piše kolumne za dnevne listove, na radiju SFB vodi vlastitu emisiju Wladimirov svijet i osnivač je ruskog diska u Caféu Burger, a njegova zbirka Russendisko prodana je u čak sedamdeset tisuća primjeraka.

Sada si je dakle Kaminer dao truda, pročešljao glavni grad Njemačke i pronašao ono o čemu mnogi pišu i govore, a još nisu načistu o tome koga da uguraju u tu kategoriju — novu njemačku književnost. U antologiji Frische Goldjungs Kaminer predstavlja svoju varijantu NNK: Arno Seidel (Ahne), Jochen Schmidt, Jakob Hein, Bov Berg, Andreas Gläser, Robert Naumann, Falko Henning, Andreas Krenzke (Spider), Tobias Herre (Tube) s pričama o životu u ujedinjenoj Njemačkoj, s naglaskom na ujedinjenoj. Dakako, tu je i nekoliko priča samog Kaminera, koje već daju naslutiti kakvo će biti njegovo sljedeće djelo, Militärmusik, najavljeno za kolovoz.

Poezija pomaže ujedinjenju

Nitko od mladih pisaca iza sebe nema velikog izdavača, tek nekolicina već je nešto objavila, pa ipak imaju brojnu publiku. Kaminer ih je naime pokupio iz vlastitog kruga prijatelja, iz skupina koje u istočnom dijelu grada njeguju novu književnu subkulturu. Riječ je o scenskim pjesnicima, koji svoje pisanje prezentiraju naglas, na čitanjima na Reformbühne Heim & Welt u Caféu Burger, u Chaussee der Enthusiasten ili pak u skupini Surfpoeten.

Priče u zbirci i čitaju se kao scenski nastupi — kratke su i poentirane, uvijek u prvom licu i uvijek, barem naizgled, autobiografske. Među najbolje pripadaju one Ahnea, rođena 1968. godine u Berlinu, kojemu uskoro izlazi prva zbirka priča. U pričicama o djetinjstvu u DDR-u, pod naslovima koji govore sve (Kako sam svojom poezijom pomogao u ujedinjenju Njemačke), bez spoticanja se kreće uskom linijom između školske zadaćnice i genijalnosti.

Šarmantno ustrajavanje na diletantizmu dijeli i Jakob Hein, sin pisca i predsjednika PEN-a Christopha Heina, koji od ponedjeljka do petka radi kao liječnik, pa mu tijekom čitanja katkada zazvoni mobitel, nakon čega mora odjuriti na službu u bolnicu Charite. Njegov Seks u mom djetinjstvu zabavno je sjećanje na istočnonjemački FKK-pokret, a Kod televizije je i mnogo prevare na prve ukradene poglede na zapadne serije. Trio bivših dedeerovaca upotpunjava Jochen Schmidt, rođen 1970. godine, sa svojim Kako sam upoznao Heinera Müllera i Istina o kupnji i ševi. Među najzanimljivijima svakako su i priče samog Kaminera, koji u Vojnoj muzici opisuje dvogodišnji vojni rok u Rusiji, a u Što zapravo radi Mathias Rust priča o trojici nadređenih (jednom alkoholičaru, jednom karijeristu i jednom homoseksualcu), časnicima u moskovskoj radarskoj stanici u trenutku slijetanja Cessne Mathiasa Rusta na Crveni trg.

Avanti dilettanti!

Kako u uvodu kaze sam Kaminer, ti dečki »ne žale se nad krajem umjetnosti i uopće ne žele prerasti ironiju bića. Papirom i olovkom rastavljaju ono neopisivo u svojim iskustvima, i ponovo to spajaju«. Riječ je dakle o generaciji trideset-i-nešto godišnjaka, uglavnom iz istočne Njemačke, koji iza sebe imaju dva života i dvije domovine — Istok prije ujedinjenja, i otrežnjenje na Zapadu nakon pada Zida. Iz tog iskustva kod ovih mladih amatera, ili pak namjernih amatera, na svu sreću nije izraslo nostalgično prežvakavanje skurilnosti života u DDR-u, nego nepretenciozne pričice, pustolovine iz svakodnevice, iz onoga što su sami doživjeli ili sami izmislili. Dok priče navedene četvorice funkcioniraju na papiru, neke od ostalih ipak su primjerenije čitanju pred publikom. Kako zapravo tek sada kreću u svijet tiskane knjige, tek treba vidjeti tko će od mladih pisaca biti kadar prilagoditi se novim formama. U svakom slučaju, zbirka pokazuje da žive književnosti ima i izvan PR-kampanja velikih izdavača koji pod svaku cijenu žele pronaći nekakvu mladu, po mogućnosti berlinsku, literaturu, kao i da najbolji štof za pripovijedanje u današnjoj Njemačkoj još dolazi iz apsurdnosti DDR-a. Dakle, avanti dilettanti!

Iva Krtalić-Muiesan