Prema priručniku

Prema priručniku

Film Trinaest dana pripada u kategoriju američkih nacionalnih filmova čiji je jedini cilj jačanje američke nacionalne svijesti i buđenje divljenja Amerikanaca prema njima samima. Jest da je čuveni JFK svojedobno uspio izbjeći Treći svjetski rat, ali to se zbilo prije četrdesetak godina i — kakve to veze ima s nama? Očigledno je to razlog polupraznom kinu.

Drugi je razlog polupraznom kinu činjenica da se film takve vrste morao temeljiti na dijalogu, da taj dijalog traje dva i pol sata i da je iz perspektive gledatelja željna zabave to prilično zamorno. Od zamora ga nisu mogli spasiti ni nastojanja skladatelja Trevora Jonesa da glazbom oboji dijalog i učini ga (barem malo) zanimljivijim. Jones se tu koristio posve tradicionalnim sredstvima. Pravilo da glazba mora pratiti sliku i da joj ne smije smetati, koje je vrijedilo još za Steinerovu Casablancu, vrijedi očigledno — i danas. Glazba je nečujna pa se skladatelj morao uglavnom koristiti gudačima, koji su uhu najugodniji. Glazba je objašnjavajuća, a ponekad čak i minuciozno opisna, što znači da je Jones glazbenim naglascima, pozitivnim i negativnim gradacijama te čestim potmulim brujanjem (statični tremolo) nastojao stvoriti napetost i neizvjesnost, najaviti neku važnu odluku predsjednika i slično. S još malo više udubljivanja u dijalošku glazbenu podlogu otkrit ćemo da je, uz snažnu tradiciju romantizma, u Jonesovu partituru prodrlo nešto suvremenijeg kretanja (koje već odavno ne možemo stvarno smatrati suvremenim): tu i tamo nailazimo na uzastopne melodijske kvarte, povremeni su izleti u atonalno, a radi boje korišteni su (ali ne prečesto) i sintetski instrumenti (zbog važnosti tradicije koja dominira filmom svaki izbor koji bi isključivao klasični simfonijski orkestar bio bi nakaradan). Također zapažamo da Jones rado upotrebljava zvona — i kada to jest i kada to nije potrebno, ali time ne narušava idejnu konstrukciju glazbe.

Uz dijaloški, pojavljuje se i drugi tip glazbe: to je glazba vezana uz vojne scene. Ovdje orkestar ima nešto više posla, posebno u smislu uporabe puhača i udaraljki (koji su u dijaloškim scenama, u skladu sa zahtjevom o nečujnosti glazbe, zanemareni). Cilj je vojne glazbe da se glazbom stvori osjećaj za akciju koja baš i nije uvijek prava akcija (u tim scenama avioni uzlijeću, vojnici trčkaraju amo-tamo, lansiraju se rakete i slično). Čini se da je za potrebe filma Trinaest dana Trevor Jones pažljivo proučio pravila skladanja filmske glazbe koja je svojedobno brižno pobrojala filmska teoretičarka Claudia Gorbman. Uz tradicionalno-nacionalistički pristup filmu isto je stajalište prema glazbi doista opravdano. Samo što svi skladateljski pokušaji da se glazbom aktivira scena i da se pasivna, dijaloška akcija povremeno ispresijecana američko-sovjetskim ratnim igrama (tuguju li to Amerikanci za završetkom hladnog rata?) učini što zanimljivijom ipak ostaju samo na razini pokušaja.

Irena Paulus