Predložak za razne profile

Predložak za razne profile

Matija Antun Relković i Slavonija 18. stoljeća. Radovi sa znanstvenoga skupa (u povodu 200. godišnjice smrti), Zagreb-Vinkovci-Davor, 24-25. travnja 1998, Zagreb-Davor 2000.

Dvjestota obljetnica smrti M. A. Relkovića okupila je, na poticaj njegovih Davoraca, niz znanstvenika s raznih područja. Kao i prethodni skup/zbornik, i ovaj je, naime, zamišljen multidisciplinarno, što je i logično imamo li na umu koje su sve uloge Relkovićevi naslovi odigrali u povijesti hrvatske književnosti i kulture. Naslov zbornika ukazuje na to da su organizatori skupa ostavili prilično širok prostor stručnjacima koji će se okupiti na zajedničkom zadatku. Tako se pokazalo da je Relković jednako zanimljiv antropolozima, povjesničarima, književnim povjesničarima i jezikoslovcima, pa su radovi u zborniku, prema različitim pristupima, podijeljeni u tri bloka.

Antropološka i povijesna istraživanja

Prvi blok čine upravo spomenuta antropološka i povijesna istraživanja. U uvodnoj studiji, Svjetovi slavonski 18. stoljeća, Valentina Gulin Zrnić u okviru dihotomija urbano — ruralno, pučko — elitno, vojno — civilno, iščitava multikulturalnost Slavonije 18. stoljeća. Mira Kolar-Dimitrijević utvrđuje prednost Satira za gospodarski napredak pred gospodarskim naputcima dvorskog savjetnika Nikole Škrlca. Zbog činjenice da je radni vijek proveo službujući kao krajiški časnik po posavskim selima, Relković je zahvalna građa povjesničarima. Josip Kljajić, Stjepan Sršan i Damir Matanović pročešljali su ponešto od arhivske građe koja govori o onodobnom životu u Slavoniji, a osobito na granici Habsburške Monarhije i Turskoga Carstva. Matanovićev rad zanimljiv je posebno zbog toga što bilježi neke oblike odnosa žitelja lijeve i desne obale Save, kao što su krijumčarenje, dezerterstvo i bjegovi pred neželjnom udajom. Iako bez eksplicitnih veza s našim vremenom, podsjeća nas taj rad na činjenicu da se život oko granice nije bitno promijenio bez obzira na to što nas od Relkovićeva vremena dijeli više od dva stoljeća.

Književnost

U drugome bloku okupljeni su radovi kojima je zajednički nazivnik zanimanje za Relkovića kao književnika. Otvara ga tekst Katice Čorkalo Vinkovački rukopis Relkovićeva Satira u književnoj povijesti i nakladništvu, intoniran, između ostaloga, i kao apel za spas toga rukopisa, koji sadrži i djela što ih Relković nije tiskao za života. Dunja Fališevac ističe »inovativnost prosvjetiteljsko-didaktične Relkovićeve nakane«, koja se kreće ponajprije u sferi svjetonazora, kao i okrenutost prema novome i budućemu, što Relkovića razlikuje od drugih satiričnih pisaca, čime je preciznije određeno »mjesto Satira u hrvatskoj epici i književnoj kulturi 18. stoljeća«. Josip Kekez naglašava važnost prilike, »kraće pripovijesti interpolirane u crkvenu propovijed«, i u Satiru i u djelima brojnih drugih hrvatskih pisaca. Ružica Pšihistal upućuje na čitanje svih triju varijanti djela, vinkovačke (rukopisne), drezdenske (1. izdanje) i osječke (2. izdanje), zaključujući da se iz takva čitanja može detektirati kako proces komunikacije od pragmatičkoga čina postaje estetički. Klara Gönc Moačanin revidira Matićevo traženje izvornika za Relkovićeve Ćudoredne pripovidke Pilpaj bramine. O prvom Relkovićevu tiskanom djelu, Slavonskim libaricama, koje su nastale za potrebe naših vojnika, piše Zlata Šundalić, kontekstualizirajući ih u tradiciju hrvatskih molitvenika. Posljednji u ovom bloku, Goran Novaković govori o (skromnoj) recepciji Relkovića u hrvatskim čitankama u 20. stoljeću.

Jezikoslovlje

Jezikoslovni su radovi okupljeni u trećemu bloku, u kojemu je, kao i u prethodna dva, vidljiva heterogenost, koju nameće sam Relkovićev opus. Valentin Putanec bavi se etimologijom antroponima vezanih uz Relkovića i njegovo rodno selo, izvodeći tvrdnju da Hrelja i Rel(j)ković podrijetlo vuku od mitološkoga bića Herkula. Relkovićevom Novom slavonskom i nimačkom gramatikom pozabavili su se Branka Tafra (Suvremenost Reljkovićeve norme), preispitavši sve razine gramatičkoga opisa, i Ivo Pranjković (»Dilovi govorenja« u Relkovićevoj Gramatici), koji se zadržao na »definicijama vrsta riječi i pojedinih gramatičkih kategorija svojstvenih promjenjivim vrstama riječi«, osporivši one Relkovićeve suvremenike koji su ga omalovažavali zbog neadekvatne stručne spreme. Rad Osnovne jezične značajke Slavonskih libarica Matije Antuna Relkovića Marka Samardžije izdvaja po nekoliko fonoloških, morfoloških i leksičkih osobina Relkovićeva prvenca, da bi pokazao neka mjesta razlike u odnosu na hrvatski standardni jezik, za oblikovanje kojega je Relković inače iznimno zaslužan. Ekrem Čaušević, turkolog, iz (hotimice nepretenciozne) inventarizacije Relkovićevih turcizama ne ostaje samo na jezičnim pitanjima, nego zaključuje ponešto i o etničkom sastavu i gibanjima stanovništva Slavonije i Bosne (Turkološke marginalije o Relkovićevu Satiru). Loretana Despot piše o rukopisnom hrvatsko-latinskom rječniku fratra Matije Jakobovića iz 1710. kao o prvom slavonskom leksikografskom djelu. Posljednji rad u ovome bloku govori o Uputjenju k' slavonskomu pravopisanju (1779) đakovačkoga biskupa Antuna Mandića, a autorica mu je Ana Pintarić.

Zbornik zaključuje opsegom prilično impresivna bibliografija Relkovićevih djela i sekundarne literature, iza koje stoji autoritet Nedjeljke Paro.

Radovi u zborniku pokazali su, opetovano, da Relković i životom i djelom, i to ne isključivo Satirom, može biti zanimljiv predložak za stručnjake raznih profila. Vratimo se još jednom na naslov. Primivši u ruke ovaj zbornik, čitatelj će se, barem onaj mlađi, vjerojatno prisjetiti da je u školskoj čitanci pisalo Reljković. Kolebanje u pisanju prezimena Matije Antuna — Relković ili Reljković — i dalje je na snazi. Za samu struku, a osobito za tzv. običnog čitatelja, to i nije od presudne važnosti — pišite kako vam drago. No bez obzira na to koje ste struke, neki će vas radovi iz ovoga zbornika nedvojbeno zainteresirati. A želimo li zazvučati u skladu s Relkovićem, dodajmo i — poučiti.

Lahorka Plejić