Povratak Majakovskog

Knjiga Danijela Žeželja Osmijeh Majakovskog izlazi u izdanju udruge »Peti kat« kojoj pripada i multimedijalni projekt izveden već u veljači u ZKM-u

Majakovskij je (lektorice, pazi: znanstvena transliteracija!) u nekoliko navrata stanovao ovdje. Postojao je nekoć Zogovićev Majakovskij u »Izrazu« s feljtonskim bajanjem o »gradovima-vrtovima«, ponosnim naglašavanjem sovjetskih putovnica (tada se to zvalo pasoš), a te su prijevode recitirali priučeni putujući kulturni »torbari«, koji su neumorno umiruće partizane po »šumskim« bolnicama (u Krležino domobransko vrijeme to se zvalo lazaretom) nesnosno zvučnim glasom tješili kako je »Lenin živ / i živ će Lenin biti«! To se nastavljalo na razini školničke lektire sve do početka pedesetih kada je nastupio obrat. Saznavali smo da je Majakovskij bio reski satiričar, komediograf (zar ne, Branko Hećimoviću?), pjesnik tragične ljubavi, premda tu riječ nije smio izgovoriti, ali je zato ime Liljino sklanjao, dajući čitatelju čak podatke o njezinu telefonskom broju. Nekako, međutim, nismo pristajali na banalno tumačenje njegova samoubojstva »zbog ljubavi« (bio je to još uvijek eufemizam za nešto što je imalo značenje koje je prekoračivalo političku pragmu). Bajsić je tada od Hladnog tuša (čak je i hrvatski naslov njegov!) napravio radijski igrokaz, ali Jerkovićeva inscenizacija Majakovskog imala je više sreće u Parmi (zar ne, Bogdane?) nego li u ulici krčkih knezova kruholomaca (Frangipani). »Krugovi«, uostalom, usprkos Brozovićevu prijevodu feljtonske polemike ruskog pjesnika s »fininspektorima« o vrijednosti poezije, suočene s nekim sovjetskim Škegrima, nisu imali sluha za pjesnika koji je zapravo jošuvijek čitan u nekom tamo, drugom doduše, ali još uvijek političkom, kontekstu koji je sada zadobio gorak miris i okus jadranske soli. Znamo: Rad-ovan (tako u Krleže) Zogović nestao je s književne pozornice (pomilovao ga je kasnije upravo Krleža u »Forumu«), ali je dvojac Slamnig-Šoljan radije prevodio Blokovu Dvanaestoricu i prihvaćao Kavalerovljevu (Olešinu) »zavjeru osjećaja« nego li po Stalinu osobno kanonizirana pjesnika »sovjetske epohe«. Kormilar »Krugova« ipak je, ali sada kao urednik Matičina izdanja, objavio u odlično opremljenoj biblioteci »Arion« (nije li, Vlatko, naslov zapravo puškinski, i odnosi se na pjesnika koji je sušio svoj veš, dok su mu drugovi-brodolomci iz prosinca 1825. čamili »u dubini sibirskih ruda«?) probranog Majakovskog, uslišavši čak i pjesnikov zahtjev: »Dajte mi gramofonsku ploču!« Tim Pavletićevim izdanjem završila je druga zagrebačka kanonizacija Majakovskog.

Pištolj & Majakovskij ili o samoubojicama

Treći je put Majakovskij došao zapravo — preko Kine! Naime, Severov maturantski prijevod Lenina, prigodno objavljen o jubileju ruskog listopada (znači: u studenom), postao mu je putovnicom u zemlju »kulturne revolucije«. A vratio se Sever s nekim znanjem kineskoga pisma i oduševljenjem za kinesku kulturu, ali je — tranzitno — čitao Hlebnikova, posjećivao u Moskvi Kručenyha, pa je o povratku objavljivao nove prijevode Majakovskog, takmičeći se na tom poprištu s Gerićem, a i sam je u svome pjesništvu stvarao hrvatsku inačicu ine avangarde, postajući karizmatskim pjesnikom pokoljenja. U jednako vrijeme pjesnika, kojega su u islamskom svijetu prihvaćali kao »Đ ul-mulu« (svećenika cvijeća), prevodila i Dubravka Oraić Tolić, i do virtuoznosti je dovela Hlebnikovljeva »upražnenija« na području anagramatike, ali i kalamburska počela poetike Majakovskog u poemi Urlik Amerike, ne bez suvremenih konotacija. Negdje je jamačno ponovo mirisao barut: prevoditeljica poeme Vojna i mir uskoro će u podrumu Filozofskog fakulteta marljivo skupljati mirotvoračke apele, proglasivši ih, sasvim u duhu avangarde, »novim žanrom« hrvatske književnosti. Negdje neposredno pred rat zamolio me je pak sarajevski Lovrenović da napišem pogovor knjizi o Ideologiji i umjetnosti modernizma. Trebao sam Erjavčev slovenski tekst dopuniti primjerima hrvatskog i srpskog otpora totalitarnim ideologijama. Zimi 1991. to naprosto psihički nisam mogao, ali sam drugačiji »pogovor« ipak poslao. Nosio je naslov O avangardi ili samoubojicama. Već u danima opsade Sarajeva saznao sam da je knjiga s tim pogovorom, svemu usprkos, objavljena. Dakako, u tim danima zdvajanja predamnom se ponovo pojavio samoubojica Majakovskij. Mislio sam da ću se tako s njime oprostiti...

Ogoljeni Majakovskij

Ali tako su se u osvit novoga stoljeća pojavili, do tada velom neke grafičke radionice obavijeni Greiner & Kropilak. Poznavao sam ih po nekim čudnim razglednicama. Poštar mi sada, međutim, nije donio samo razglednicu; »ponosno je držao glavu« jer je nosio cijelu pošiljku proze, stihova i slikâ. S njime mi se vratio Majakovskij. Ostao sam zapanjen. Predamnom je bila cijela mapa grafike: bio je to Majakovskij u interpretaciji Danijela Žeželja, prepoznatljiv ne samo po citatima njegovih suvremenika ili pak hrvatskih prijevoda (pretežno prema Oblak u hlačama i O tome), nego i u crtežima majstora stripa (preporuka susjedu-bestselleru: pođite u Seattle, gdje borave Danijel Žeželj i Jessica Lurie, glazbenica. Usporedite Huga Pratta sa Žeželjevim stripovima; možda su Vas samo Mleci tjerali na morbidnost — tome je gradu svojstvena.)

Žeželjev Majakovskij nije morbidan: ogoljen je od političke i ideološke pragmatike: pjesnik je osamljenosti u (vele)gradu tragičnih sudbina, pjesnik ljubavi — sav je u pokretu, sav u pobuni, sav okružen neprekidnim otkucajima zupčanika-urarskih mehanizama što nas svakodnevno melju. Prepoznatljiv je po metaforičkom medvjedu koji doduše nije ljubomorna zvijer, nego je medvjed koji i plakati znade, ali ujedno i naš dječji medek — znak intimnog svijeta, našeg, prepoznatljivog, zagrebačkog: po naseljima, kolodvoru, tramvajima, nadvožnjacima — ali i bilo čijeg, univerzalnog — kao što je, zapravo, univerzalno i globalno viđenje Majakovskog — kada ga očistimo od nanosa njemu uvijek iznova neprijateljskog byta — neprevodiva ruskog svagdana i pristanemo na identifikaciju s Razapetim. A toga su nam očišćena i (ne samo) nama približenog pjesnika darovali Žeželj i Stanislav Habjan koji ga prati tekstovima kao što ga pratimo i mi — prevoditelji onog Majakovskog koji nam se danas ponovo, možda ruga, možda igrama riječi nasmijava, ali svakako kazuje da nam je, možda, kao u Habjana i Žeželja naglašena »zvjezdica«, još uvijek potreban. Jer kada netko pravi — po Majakovskom — veliku likovnu mapu — i kada, dovodeći iz Amerike cijeli jedan bend, uprizoruje u »šnajderaju« (ZKM) cjelovečernji multimedijalni spektakl na temu Majakovskog — onda to valjda nije potrebno Vujiću, nego je to potrebno nama, danas i ovdje jer (prema Severovu prijevodu): »Ipak, ako netko pali zvijezde / u pomrčini / znači — to je nekome nužno«.

Aleksandar Flaker

P. S. Nitko u radionici Greiner & Kropilak nije rusist. Dečki čak ne znaju ruski; Majakovskog su čitali u prijevodima!

Danijel Žeželj je rođen u Zagrebu 1966. Objavljivao je stripove studirajući na ALU u Zagrebu i surađivao je u »Poletu«, »Patku«, »Vidicima«, »Ritmu«, a kasnije u izdanjima u Londonu i Zürichu. Od 1991. živi u Londonu, a zatim u Italiji, Montepulciano, gdje je objavljivao više stripova i ilustracija za RAI, Amnesty International i Lega ambiente. Surađivao je u mnogim talijanskim izdanjima. Izdao je grafički roman Ritam srca s uvodom Federica Fellinija. Od 1995. živi u Seattleu, SAD. Surađuje s New York Book Review. Objavljuje stripove u raznim uglednim izdanjima. Surađuje sa skladateljicom Jessicom Lurier na predstavama u Seattleu i u Italiji. Knjiga Osmijeh Majakovskog (Il sorriso di Majakovski) objavljena je 2000. u izdanju Edizioni Di. 1999. dobio je veliku nagradu Festivala stripa Vinkovci 99.