Portret

Tko se dokono šeće gradom u kojem se slučajno zatekao, najbolje će utrošiti vrijeme ako uzme kibicirati rad uličnog portretista. Tako mu neće biti dosadno, jer će mu društvo praviti drugi takvi promatrači, a imat će i priliku da zapazi zanimljive stvari.

Sve počinje već od scenografije. Na usku i neudobnom stolcu sjedi model: zbunjena šiparica, sva rumena od tolikih pogleda što se na njoj zaustavljaju, ili sredovječna gospođa s velikim naočalama, ili mladić s naušnicom u uhu, ili mrki poslovnjak s kravatom. A slikar drži na koljenu veliki blok, pa ugljenom vuče brze i kratke poteze, hvatajući glavne crte lica pred sobom, a potom povremeno prstom razmazuje linije i stvara sjene. Tu čovjek ima što gledati, pa i vrlo dugo.

Uporni će se promatrač prije ili poslije upitati zašto se sve to događa baš na ulici. Jer, mora biti da je objema stranama u tom poslu neugodno: modelu zato što svi kritički promatraju njegove crte lica i uspoređuju ih sa crtežom, a slikaru zato što se gledatelji raspoređuju iza njegovih leđa, pa mu virkaju preko ramena, a ponekad još i komentiraju. Zašto to portretiranje ne obave gdje drugdje, u zatvorenom prostoru?

Dakako, prije svega zato što ga nemaju. Ulični portretisti su siromašni, pa stoga i rade na otvorenom. I inače su njihovi razlozi prilično razumljivi. Oni, naime, i publiku — u koju se sad umiješao i onaj naš dokonjak s početka priče — lakše podnose, i to iz interesa. Jer, istina je da gledatelji kadikad zlobno dobacuju, ali većina njih je zadivljena kad uoči sličnost između modela i crteža, i kad vidi slikarevu vještinu. A to je onda za firmu najbolja reklama. Umjetnikovi su razlozi, kažem, jasni.

Ali, što je s razlozima onoga modela? Kako nekome pada na pamet da se dade slikati nasred ulice, izlagati se pogledima neznanaca, trpjeti komentare? Zar sve to nije pomalo kao da se na ulici friziraš, ili popravljaš zube, pa ti svatko može zaviriti u intimu, i pri tome još i misliti što ga je volja? Netko bi mogao kazati kako se ljudi na takav rizik odlučuju zato što je to jeftino, zato što su oduvijek željeli da im netko nacrta portret, a sad im se pružila i prilika. Ali, ako se onaj naš znatiželjnik malo raspita oko sebe, utvrdit će da je cijena takva portreta sve prije nego popularna. Zato će i dalje trti glavu: zašto se onda ljudi ipak daju slikati?

Od neke bi mu pomoći (dok prebacuje fotoaparat na drugo rame i bolje se namješta da promotri proces slikareva rada) moglo biti zapažanje da su ti modeli — osobe što ih umjetnik ovjekovječuje — redovito stranci u mjestu u kojem se cijela stvar zbiva; uostalom, i samo je mjesto najčešće turističko. A to već nešto govori: ti su ljudi ondje privremeno, oni se možda u taj grad više nikad neće vratiti. Oni se, dakle, daju slikati za uspomenu.

Ali, odmah će se naš promatrač upitati i ovo: ako je tako, zašto se ti ljudi jednostavno ne fotografiraju? Na fotografiji bi se, naime, vidjela i ulica, fontana, spomenik, a sve bi bilo i mnogo točnije. Zašto se ne uslikaju aparatom? I, to pitanje doista jest ključno, pa od njega treba i započeti.

Moj odgovor glasi: ne fotografiraju se zato što im se to čini odveć jednostavnim. Zato što im se čini da se na taj način uspomene ne čuvaju dovoljno kvalitetno. Potrebno im je nešto jače, uvjerljivije, bolje, a to bolje daje im upravo onaj brzi portretist. Da objasnim podrobnije. Zapazili ste zacijelo da više nema uličnih fotografa. Nekad ih je bilo, motali su se po parkovima, po željezničkim stanicama, po vidikovcima, te ondje lovili mušterije. I, ljudi su se slikali: obitelji u šetnji, trgovački putnici u prolazu, vojnici, zaljubljeni parovi. Zašto su se slikali — i zašto baš na ulici, radije nego u atelijeru — nije teško dokučiti: radi uspomene. Jer, ulica upravo sili čovjeka da pokuša sačuvati sjećanja, da nastoji zaustaviti vrijeme. Na njoj, naime, sve teče, sve se mijenja, sve neprestano prolazi. I, zato se namjerniku čini da je uz pomoć fotografije moguće pobijediti prolaznost, sačuvati vlastiti izgled, pa i izgled ulice koja je simbol prolaznosti. Uspomena je tako pohranjena.

Ali, to je vrijedilo samo u ona vremena kad je fotografija bila nešto rijetko i skupo, i kad je čovjek — slikajući se — činio nešto iznimno, nešto važno, nešto što se pamtilo i kao gesta. A onda se stvar demokratizirala: fotoaparati su pojeftinili, jako su se proširili, postali jednostavni za rukovanje. Ljudi su se uzeli slikavati u raznim prilikama i iz najneznatnijih povoda, te je tako cijela ceremonija izgubila na težini. Fotografiranje je postalo nešto obiteljsko, kao proslava imendana, nešto što ne pripada na ulicu. Zato se ljudi više i ne slikaju vani, nego kod kuće, u svome domaćem krugu.

Ali, ulica i dalje zove na čuvanje uspomena, jer ona je i dalje simbol prolaznosti. Kad je vidi — a pogotovo kad se u njoj nađe prvi put — čovjek osjeti potrebu da je nekako zaustavi, konzervira, zadrži. A fotografija mu više nije dovoljno dobra za to, jer ona je banalna, ona je obična, nju može svatko načiniti. Osim toga, fotografija će sačuvati samo ulicu, njezin izgled, a ne i subjektove misli i osjećaje o tom izgledu.

Te misli i ti osjećaji najbolje se vide na njegovu licu. Zato on daje ovjekovječiti svoje lice, i to ne mehaničkim načinom, nego umjetničkim, tako da ga netko rukom naslika. Time onda čuva i ulicu i njezin smisao, a i svoje osjećaje o njoj. A slikar na portret upisuje mjesto i datum, da dokument bude potpun.

Ali, i tu nešto nedostaje, jer kad se spoje modelovi osjećaji i slikareva umjetnost, sve je to možda odviše subjektivno. Možda bi svemu trebalo malo više točnosti, objektivnosti. Možda bi trebalo da sve to netko fotografira, ne bi li se sačuvao i dokument.

I, eno, onaj naš dokoni promatrač već skida svoj aparat s ramena, pa snima i slikara i model.