Pljesak za samo jednu ruku

Pljesak za samo jednu ruku

Rekvijem za snove, SAD, 2000, red. D. Aronofsky, ul. E. Burstyn, J. Leto

Gledano izvan psihološke karakterizacije likova, sama nas scenografija filma priprema za njegov najvažniji dio. To je scenografija pobune i tamne, štakorske perspektive: ona se sastoji od uskih klaustrofobičnih interijera, vrlo prljavih i mračnih. Rijetkim otvorenim krajolicima, na primjer plaži, uloga je dočaravanje nedostižnog ideala. No, sve to skupa, čitava atmosfera: mračni interijeri, kiša, vjetar, znoj, treptanje televizijskog ekrana — samo su uvod u jednu scenu; brzu, nevjerojatnu i neponovljivu. Riječ je o rezanju, o kidanju ruke.

Sudar

Cijeli je film emotivno sabijen u jednu scenu, vrlo kratku, od tek nekoliko sekundi (možda i kraću) koja ga usisava poput crne rupe i značenjski preokreće. Jedna je ruka bitnija od čitavog filma. To je, na neki način, hipertrofirana ruka, poput ruke mornara Popaja; ona je nabubrila, raste i truni; metafora je koja nadilazi film. Bitan je njezin pregib, ono mjesto na podlaktici gdje obično tražeći venu ulazi igla — to mjesto postaje mjesto divne igre šminkera, body artista, kostimografa i ostalih majstora filmskih efekata. Ruka raste kao neko fantastično modernističko platno: prvo je crvena, pa modra — potom je crna, puna gnojnih prišteva, hematoma i oteklina, konačno postaje divno ljubičasta u poodmaklom stadiju gangrene. Gangrena je vrhunac, trenutak eksplozije metafore: boja inkarnata potpuno je nestala, dobili smo novi objekt, tamnu instalaciju; zamamno je ljubičasta kao svježe oderan volovski but. Tomu vrijedi dodati ljepuškastu, manekensku facu glavnog glumca. Ali ruka je samo priprema one scene koju sam spomenuo na početku; a to je scena amputacije. Njezin je vrhunac u brzini, u brzini kojom pilica, savršeno okrugla i savršeno čista, napravljena od plemenitog metala, nekakva svemirskog materijala, zasijeca trulo meso; ulazi u meso iz kojega štrca gnojna smeđa krv, spiralno se rasprskavajući u zagušljivu zraku operacijske dvorane poput piljevine. Scena je toliko brza, da je gotovo potpuno marginalizirana — ali se upravo zato svakako nameće kao neizbježna poenta, kraj priče. Simbioza mesa i kovine, organskog i anorganskog, truleži i savršeno čistog kristala; gangrene i svijetle znanstvene sterilnosti; ravne površine na kojoj se prelijevaju dugine boje. Čujemo zvuk stroja, metalan i discipliniran, kao zujanje zubarske bušilice ili nekog ventilatora. Riječ je o kiborgu, sudaru metala i mesa, stroju koji uništava život, razumu koji nadvladava život.

Ruka koja je bila beživotna poput ruke lutka iz izloga — ali to nije bio razlog da se još jednom u nju ne ubode — odjednom je postala nepotreban predmet kao trula gaza s gangrenoznim iscjetkom; nešto što će medicinski tehničari odnijeti u vrećici do spalionice; nešto što će imati težinu (tri kilograma, na primjer); boju (ljubičasta prema fluorescentno zelenoj); miris i zadah — postat će otpadak onog što ostane od čovjeka na kraju, ostatak tijela, posljednja faza truljenja, ne pod zemljom nego na toplom, bakterijama zasićenu zraku. Odsječena ruka ostaje kao neponovljiv sjajni fetiš na kraju priče ili filma, ona nosi snagu poente. Također, tako i stražnjica glavne glumice gubi izvorno seksualno značenje, u porno-sceni vidimo ga kao običan komad mesa koji se trese i udara o drugi komad (kamera nije fokusirana kao u pravom porniću) samo radi droge.

Ruka odbačena od tijela

Ruka govori za i protiv droge i nalazi se s onu stranu svakog pravog ili lažnog moraliziranja. Tko može odoljeti slasnu izazovu truljenja, polaganu umiranju, uništavanju uz tako predivno tamne nijanse? Otfikarena ruka fetiš je ljubavi i smrti, erosa i thanatosa, nadomjestak i punina na praznom mjestu želje; ona se poteže još iz mitologije, iz sirovih, necenzuriranih srednjovjekovnih bajki — sakaćenje na neki način postaje dokaz života, dokaz živog; kao body piercing, kao i drugi opasni performansi. Sakaćenje je neka vrsta poezije; pa je ova scena i propaganda i antipropaganda droge — ona je svakako s druge strane morala.

Ruka simbolizira tijelo koje želi biti bolesno, to je na neki način i priča o drogi. Priča je to o želji da se bude bolestan, da se trune, raspada i umire, vene naočigled, kao u ubrzanom filmu, za razliku od svakodnevnoga polaganog umiranja. Otkinuta je ruka čisti objekt, čisti izbor, izvan svih ideoloških sustava, nešto poput lijepe smrti — alternativa tamo gdje je nema. Iako se prema određenoj logici priče može smatrati da je ruka višak, bolesni dio koji organizam odbacuje — iz jednog drugog očišta, gledano iznutra iz perspektive narkomana, ruka je isto suvišak, ali višak užitka i pobune. Stoga je trula gangrenozna ruka idealni objekt, fetiš zapadne civilizacije.

Rade Jarak