Piratstvo ili pravna država

Piratstvo ili pravna država

Sve svjetske diskografske kompanije, izvođači posebno i sva moguća pravna sredstva bore se protiv pirata. Piratstvo je znak državama partnerima da su red, rad i zakonitost i dalje zadaci za budućnost. Svjetski koncerni sredili su stanje u mnogim zemljama. Bugarska je čak primirena. Hrvatska je što se toga tiče gora od Rusije, za koju podaci nezavisnih istraživanja govore o 60 posto piratske prodaje

Jednom davno, na kraju grada, živio je diskografski gigant. Digitalizacija je bila poznata samo vidovnjacima te su djelatnici, radnici oura i soura, proizvodili nikad prežaljene vinilne nosače zvuka, u povijesti poznate kao gramofonske ploče. Kako je proizvodnja, a posebno prodaja, rezultate dogovarala s veličinom tržišta, tako je smanjenjem potencijalnih kupaca diskografski gigant počeo borbu za preživljavanje u okrutnom svijetu novonastalih okolnosti. Tadašnji Jugoton postao je Hrvatska naklada zvuka i slike Croatia Records i morao je prihvatiti činjenicu nastanka novih diskografa, čiji uzlet započinje zastupanjima izdanja velikih svjetskih diskografa. Tako je gigant redom izgubio BMG, EMI, Warner Bros... Croatia Records ostala je bez i jednog jedinog inozemnog partnera. Za potpuniju informaciju, u bivšoj državi, sve navedeno imala je upravo ekipa iz Dubrave.

Inozemni partneri novih diskografa »Dallasa« i »Menarta« (slovenske tvrtke, zastupnici kataloga EMI i BMG) te Dancing Beara (Warner Bros) suradnju dijelom uvjetuju i pronalaženjem i podizanjem domaćeg kataloga, tako da Croatia Records i na tom polju dobiva ozbiljnu konkurenciju. Cijeli novi glazbeni stil u diskografiji ostvaruje tvrtka Aquarius Records (Jinx, Mayales, Cubismo...) te na koncu postaje i zastupnik Universala za hrvatsko tržište.

Distribucija i trgovina

Croatia Records djelovanjem unutar domaćeg kataloga autorima, izvođačima i producentima ostvaruje pozicije za konkurentnost i primat u hrvatskoj diskografiji. Distribucija i trgovina aduti su s kojima se ostali teško i danas mogu nositi, a stabilnost i veličina organizacije, back-katalog i povijest ipak pretežu u njezinu korist. Za razliku od ostalih, prva diskografska tvrtka u Hrvata na neki je način i kompletna povijest domaće glazbe, te je čudo kako već dosad nije učinjen napor djelovanja na državnoj, zaštitničkoj djelatnosti s ciljem konzerviranja povijesti.

Država nema mnogo raditi u diskografiji, samo osigurati red, zakonitost i iste mogućnosti svima. Ovdje na red dolaze pirati i njihovo djelovanje. Nikakve akcije diskografa, udruga poput Hrvatske glazbene unije i sličnih nisu postigle željeni učinak. Pirati javno, prezentno prodaju glazbu, čak otvorenije od švercera cigaretama ili uljem, kavom... Država koja na taj način gubi na uredno uplaćenim porezima gubi i mnogo više. Diskografija u ionako maloj tržišnoj sredini na taj način gotovo da ostaje prikraćena za onaj dio daha kojim bi mogla bitno ležernije objavljivati, riskirati s novim izdanjima ili predstavljati ponudu koja zaista nema velikoga tržišnog odjeka, a vrijedna je za hrvatsku kulturnu ponudu. Nitko, zaista nevjerojatno, ali nitko nije uspio riješiti pirate. Diskografi govore o čak 150 posto piratske prodaje, a to je podatak koji bi morao zabrinuti vladu koja želi ispoštivati uvjete europskih integracija. Nema, ponavljam: nema države u kojoj vladaju pirati, a da je članica europske zajednice. Sve svjetske diskografske kompanije, izvođači posebno i sva moguća pravna sredstva bore se protiv pirata. Piratstvo je znak državama partnerima da su red, rad i zakonitost i dalje zadaci za budućnost. Svjetski koncerni sredili su stanje u mnogim zemljama. Bugarska je čak primirena. Hrvatska je što se toga tiče gora od Rusije, za koju podaci nezavisnih istraživanja govore o 60 posto piratske prodaje.

Potencijalni izvoz

Stanje u diskografiji moglo bi se opisati kao potencijalno potentno, trenutačno na rubu egzistencije, no ipak suvremenije, prezentnije i atraktivnije od mnogih drugih djelatnosti u Hrvatskoj. Glavni problemi ili ciljevi mogli bi biti u stvaranju potencijalnih izvoznih proizvoda, obavljanju povijesnih i edukativnih aktivnosti i generalnoj tržišnoj ekspanziji. Svagdje bi država morala pomalo sudjelovati. Uz pirate i njihovo suzbijanje, stvaranje izvoznog proizvoda ne ide bez pomoći državnih resursa. Francuska ministrica kulture početkom godine rekla nam je da država medijima, poreznim olakšicama i neposrednim financiranjem potiče ekspanziju francuskih autora, čak i onih koji se predstavljaju engleskim, u pop-glazbi univerzalno prihvaćenim jezikom. Tako mnogi Daft punk ili Modjo možda uopće i ne doživljavaju kao Francuze. Europa se definitivno opušta po šengenskim pravilima. Tako je i moguće da usred Italije pored živih Alfe, Lancie i Ferarija najveću talijansku pop-zvijezdu sponzorira Mercedes.

U vrijeme Interneta i komunikacija brzinom svjetlosti komuniciranje poštanskom kočijom pogubna je opasnost za stanovništvo i stoga je investiranje u educiranje i opremanje škola informatičkim sustavima već u osnovnoj — imperativ! Klinci u prvom razredu potpuno su spremni prihvatiti kompjutor, posebno ako imaju edukacijske sadržaje, a glazbenih u hrvatskim arhivima ima sasvim dovoljno u izvedbama svjetski priznatih majstora.

Gledanje u leđa

Hrvatskoj bi se moglo dogoditi da cijeli proces u diskografiji i preskoči, jer stizanje je naporno, destruktivno gledanje u leđa obeshrabruje, a polet nastaje tek ako u jednom trenutku krenemo s istih pozicija. Tržište u nas zadano je, ali je znatno veće od iskorištenog. Ako je Hrvata u inozemstvu mnogo, to se u prodaji diskografskih proizvoda uopće ne osjeća. Internet je ovdje definitivno rješenje. Kriza problema malog tržišta ponekad se može rješavati marketinški. Ako ljudi nešto vole, a za to teško odvajaju novac, to ne znači da će nogomet, košarka i drugi skupi masovni ventili naroda nestati. Marketing i mediji svagdje, a u ovakvoj diskografiji posebno, trebaju imati znatno veću ulogu. Predstavljanje Hrvatske kao turističke zemlje možda bi trebalo i glazbeno orijentirati na suvremeniji način. Ne da folklorni dojam glazbe uz kupicu i živjeli treba zanemariti, ali ipak bi bilo lijepo znati da je u nas sve u skladu s novim tisućljećem, da imamo internetskih caféa, diskoteka, restorana za makrobiotičare, rocka, popa, hrvatske mode koja ne zaostaje i najljepših manekenki, suvremene književnosti... Lijepo plavo more još je ljepše okićeno jedrilicama, obogaćeno kulturom povijesnih spomenika, CD-romovima o svemu i svačemu, turizam je sadržajniji uz glazbene događaje i slične aktivnosti.

Ovdje izložena neakademska razmišljanju o problemima diskografije ujedno su i potencijalno rješenje, jer ne biti u svim sferama, ne uključiti se u sva jača djelovanja u državi, ignorirati potencijal turizma i novih tehnologija, mogu se pravdati nedostatkom sredstava za tehnološko-investicijski razvoj, no moglo bi to biti i posljednje opravdanje. Zadnje prije apokaliptičnog raspleta.

Aleksandar Kostadinov