Ogoljena glazba

Ogoljena glazba

Već uvodni broj soundtracka The Watcher (Driven) jednako upozorava na žanrovsku orijentaciju filma kao i na žanrovsku orijentaciju glazbe. Zbog kombiniranoga prirodno-sintetskog zvuka koji je povremeno uljepšan ženskim glasom, jasno je da je riječi o filmu B-kategorije, ne baš malena (zbog uporabe orkestra, a i zvučnog imena glumca Keanua Reevesa), ali ni prevelika budžeta (zbog dominantne uporabe sintetskog zvuka i ne odveć zvučna imena skladatelja Marca Beltramija). B-kategorije je, očigledno, i sama glazba: na to upućuje činjenica da je skladatelj Beltrami zdušno slijedio zahtjev redatelja da akcija bude preslikana u pratećem zvuku, ali i da se pritom nije uspio iskazati ni kao odveć inventivan ni kao odveć inovativan (sjetimo se da se u Hrvatskoj skladatelji moraju snalaziti s daleko manjom financijskom potporom, pa prema tome i daleko manjom tehničkom ispomoći, ali invencijom i dosjetljivošću uspijevaju mnogo više nego što je to uspjelo Beltramiju).

Izdavanje glazbe na nosaču zvuka zapravo je više odmoglo nego pomoglo skladatelju. Naime, glazba je u filmu prekrivena slikom pa se neki njezini nedostaci (banalna jednostavnost, sintetičnost, eklekticizam, odnosno imitiranje velikih među kojima najčešće Bernarda Herrmanna) ne čuju jer je pozornost gledatelja upravljena na radnju. U trenutku kada se filmska glazba pojavi na soundtracku, ona je ogoljena, pa su sva skladateljska neinventivnost, nespretnost i gomilanje kvantitete na mjesto kvalitete predočeni slušatelju koji više nije gledatelj i koji ih sada zapaža s daleko većom neugodom.

Ponešto su uspješniji lirski dijelovi soundtracka (Big for the Strink, Face Down, Crime Scene), koji se očigledno odnose na ženski lik, ali ni ti brojevi ne prelaze déja vu (točnije, déja entendu) dimenziju filmske glazbe. No u lirskim se brojevima još može nazrijeti tema i svojevrstan tematski rad, dok u onim drugim, koje bismo prema načelu kontrasta trebali nazvati dramatskim, ali to stvarno činimo teška srca, svaka je tematika zamijenjena zvučnim efektom. Efekti su ponekad postignuti glazbenim sredstvima (bilo prirodnim bilo neprirodnim; uostalom, što bi Marco Beltrami učinio da barok nije počeo usavršavati instrument koji danas nazivamo violina?), ali su daleko češći u obliku čistog umjetnog zvuka. I kada takva zgusnutost (odasvud prekopiranih) efekata bude kombinirana s već spomenutom (rijetkom i nasumično razbacanom) lirikom te kada sve skupa završava nečim što je skladatelj nazvao Ghost Waltz, a što je jedino oličenje klasičnog (bez sintetskih instrumentalnih, zvukovnih i formalnih primjesa) i što upravo zbog svoje klasičnosti na kraju svega djeluje groteskno, postavlja se pitanje nije li izdavanje pojedine filmske glazbe na CD-u ponekad doista medvjeđa usluga skladatelju?

Irena Paulus