Oči u oči s Platformom

Oči u oči s Platformom

Arhitekti Penezić i Rogina umjesto uobičajena predavanja uz slajdove pozvali su studente arhitekture da osobno na licu mjesta dožive njihovu arhitekturu

Kako smo već prije nekoliko brojeva pisali u »Vijencu«, ovogodišnja izložba arhitektonskih realizacija u prostorijama Udruženja hrvatskih arhitekata, i usprkos velikom broju izloženih radova, nije polučila kvalitetom. Među stotinjak kaotično povješanih radova, u rasponu od uradi sam taracanja okućnice, samozatajnih McDonald'sovih restorana do već udomaćenih, nadaleko prepoznatljivih i nevjerojatno smiješnih vila tajkunara, moguće je bilo izdvojiti tek nekoliko radova, koji odudaraju, od tog sad već očigledno prosjeka hrvatske arhitekture. Dakle, među malobrojnim autorima koji nadilaze to čudo hrvatske arhitekture nedvojbeno treba izdvojiti Nenu Kezića, Tomislava Ćurkovića i Zorana Zidarića, Marija Perossu te Vinka Penezića i Krešimira Roginu.

Posljednji u tom kratkom nizu, Vinko Penezić i Krešimir Rogina, uz uređenje studija HTV-a na ovogodišnjoj izložbi predstavili su se i s iznimno zanimljivim sakralnim kompleksom. Riječ je o Župnom centru sv. Male Terezije i samostanu Klanjateljica krvi Kristove na zagrebačkom Trnju, a upravo tu započinje i naša priča.

Naime, kada su nedavno članovi Udruge studenata arhitekture Platforma, predvođeni Dinkom Peračićem, pozvali tu dvojicu arhitekata, da im na fakultetu održe predavanje o svom radu, Penezić i Rogina, odlučili su se na nesvakidašnji potez. Vođeni motom da »arhitekturu ne treba objašnjavati, nego doživljavati« pozvali su studente da jedno proljetno predvečerje, zajedno s njima obiđu trnjanski sakralni kompleks. »Studente smo«, kako ističe Vinko Penezić, »umjesto uobičajena predavanja uz slajdove pozvali da osobno dožive na licu mjesta, in situ, našu arhitekturu«. I doista, pred otprilike stotinu i pedeset studenata, ali i nekoliko znatiželjnih arhitekata i časnih sestara, Penezić i Rogina, u smiraju dana samostanskog vrta, poput pradavnih propovjednika, propovijedali su arhitekturu, a nakon propovijedi uslijedila je zanimljiva rasprava čije ulomke ovdje prenosimo.

— Rogina: Devedesete su godine bile proglašene godinama pluralizma u arhitekturi, a zapravo su to bile godine terora neomodernizma i minimalizma. Danas, kada je sve moguće, kada je sve reciklirano, mi jednostavno radimo arhitekturu onako kako mislimo da je treba raditi. Mnogo nam je važnije pitanje da li se naš projekt saživio s prostorom i ljudima, ili nije? Nemojmo iz procesa arhitekture nikada isključivati korisnika.

— Penezić: Kada smo počeli raditi na projektu Župnog centra i samostana u Trnju, zatekli smo zadane ambijentalne vrijednosti, odnosno detalje u prostoru za koje se ljudi, vežu ali i koji na neki način čine dio njihova identiteta.

Budući da je posljednjih godina Trnje doživjelo dramatične promjene, mi smo svoj sadržaj shvatili kao svojevrsnu trnjansku oazu. No, s druge strane naš projekt nije nostalgična gesta, nego jednostavno manifestacija kontinuiteta prema tom prostoru, jer moramo znati da se na mjestu našega kompleksa tijekom prošloga stoljeća nalazio također sakralni objekt, koji je sve to vrijeme bio i element identiteta prostora.

— Rogina: Pri izradi projekta u Trnju smo otkrili zajednicu specifične strukture u koju smo htjeli proniknuti, i čini mi se da smo svojim projektom dobro u tome i uspjeli. No, ono što želim reći jest, da je ipak na kraju najveći užitak za arhitekta sagraditi kuću, bez obzira na sve lijepe priče i teorije.

— Penezić: Istaknuo bih anegdotu koja nas je pri izradi projekta Župnog centra uvjerila da smo na dobru putu, a nastavlja se na temu o ulozi korisnika u arhitekturi. Naime, ključni moment zašto smo mi kao arhitekti bili izabrani na natječaju za Župni centar bio je kada su naši projekti bili prepušteni na proučavanje investitorima, jer se žiri nikako nije mogao odlučiti kome da od prijavljenih natjecatelja dodijeli nagradu. Nakon što je proučio sve projekte, kako nam je ispričao župnik, presudno da se odabere naš rad bilo je to što smo oko Župnog centra prema projektima sačuvali sva stabla koja je on svojom rukom posadio, odnosno nakon što je i sam spoznao da smo poštovali nešto što je već prije bilo stvoreno.

Nakon izbora natječajnoga rada, kako nam je rečeno, pojavili su se i neki pravni problemi, a, kako vidimo, ni objekt još nije dovršen.

— Penezić: Da, dogodilo se nešto uobičajeno za naše prilike, a vezano je uz imovinskopravne odnose. Naime, parcela na kojoj se nalazi crkva još nije otkupljena. No, razlog zašto objekt nije dovršen čisto je financijske naravi.

S obzirom da ste se potvrdili u radu sa sakralnom arhitekturom, što je danas prema vama sakralnost i kako je arhitektura može dosegnuti?

— Rogina: Sakralnost se posve sigurno ne nalazi u riječima, ona se jednostavno događa ili ne događa. To je ono umijeće koje je danas teško postići.

Danas imamo masu grozomornih sakralnih objekata iz razloga što mnogi arhitekti misle da je crkva obična dvorana koju nije teško napraviti. To je za njih prostor, kao u obliku dvorane omeđen krovom i zidovima, kojemu samo dodamo zvonik i to je to. Na taj način sakralna arhitektura postaje polje za takozvano kreativno izražavanje nekreativnih arhitekata, inženjera i raznih tehničara.

— Penezić: Sakralnost je vrlo teško razjasniti ponajprije zato što je crkva prema definiciji kuća Božja, i da biste je kao takvu spoznali, morate biti vjernik, a to nije racionalna kategorija. Neki arhitekti koji nisu bili vjernici kreirali su neke od danas najsakralnijih objekata, primjerice Le Corbusier Notre-Dame du Haut u Ronchampu.

Ono što se u nas dogodilo tijekom posljednjih desetak godina vulgarizacija je sakralnosti. Pri tome nije problem samo u formalnom smislu, dakle, u elementima kojima se objekt naznačuje u prostoru, nego i u njegovu smještanju u prostoru, odnosno u urbanoj impostaciji. Kako je crkva javni objekt, poput, primjerice, gradske vijećnice ili kazališta, kao i bilo koji drugi javni objekt zahtijeva i adekvatnu impostaciju — ona se mora uklopiti u gradski prostor.

Osobno kao arhitekt volim mjeru župne crkve, ona osigurava intimitet, a danas je vjera ponajprije stvar intimne odluke.

Dakako da je pri gradnji crkava, što smo i u slučaju našega župnog centra posebno naglasili, važan susret zajednice, gdje se ljudi više ne prepoznaju samo kao vjernici nego kao i pripadnici zajednice u kojoj žive.

Osobito je zanimljiva vaša priča o arhitekturi koja poštuje zemlju. Očigledno je da se kao motiv ta priča provlači svim vašim ostvarenjima.

— Penezić: Ono što mi pokušavamo je manje se baviti formama, oblicima, estetikom, dakle pojavnošću, a više izučiti, istražiti i pronaći kako ti sustavi funkcioniraju. Na taj smo način i došli do sintagme arhitekture kao prirode, jer u prirodi postoje posve drukčija načela — načela generiranja. Riječ je zapravo o procesima s početkom i krajem, koji se ciklički ponavljaju.

— Rogina: Mi smatramo da nakon, recimo, tipološke segregacije, koja je doživjela vrhunac u 19. stoljeću, danas živimo u svijetu koji ide u suprotnom smjeru — smjeru sažimanja, odnosno prvo zamućivanja tipologija, a potom i njihova sažimanja u jedinstvenu tipologiju. Ona se danas ogleda u sustavu samoposluge, gdje se sve ono što se može obaviti obavlja na jednom mjestu, i tu tipologija više nije potrebna. Prvi put smo se s tim razmišljanjem susreli tijekom našega prvog posjeta Japanu 1990. godine, razgledavajući objekt poznatog arhitekta Fumihika Makija, kada smo se zapitali da li je to poslovna zgrada, bazen, dvorana ili nešto treće, a onda smo shvatili da je to sve to: i jedno i drugo i treće. Naša misao No Scale — No Typology — No style u skladu je s tim poimanjem. Kao što rekoh, mi smatramo da arhitektura budućnosti neće imati nikakvu tipologiju, mjerilo, ni stil, nego će sličiti prirodnim procesima. Arhitektura bi trebala postati poljem za događanje onoga što je smisao života, a to je život sâm.

Pripremio Krešimir Galović