O kruhu i vodi i »ljudskoj supstanci«

O kruhu i vodi i »ljudskoj supstanci«

Nevjestiću ostaje pravo da misli i govori o sebi i drugima što mu je po volji i to je pravo pomalo suvišno isticati jer se o njemu ne može sporiti. O jednom izboru i o jednom umjetniku može se misliti i ovako i onako. Ali obrazloženje i argumentacija tog prava ukazuje na stanovitu rudimentarnu i krajnje nisku teorijsku i prosudbenu razinu koja potvrđuje da se i u Parizu nalaze potvrde naše zadrtosti i naše uskogrudnosti

Nema žalosnijeg prizora od čovjeka

koji sudi drugom čovjeku

Da čovjek živi — da parafraziramo Matoša — u uskoj varoši i među uskim ljudima posvjedočuje se svakodnevno, primjerice listanjem dnevnih novina pa i razgovorima iz samoga Pariza! Naime, u kulturnom prilogu Večernjega lista (Obzor, od 21. V) ugnijezdio se mali (ali sa svim naznakama velikih nevolja) razgovor sa slikarem i grafičarem Virgilijem Nevjestićem. Na pitanja dopisnika i novinara Luke Tripkovića ovaj »poznati hrvatsko-francuski slikar« uz spominjanje raznih imena i pretresanje brojnih tema pripominje da Knifer ne zaslužuje izbor na Venecijanski bijenale, jer je Kniferova umjetnost zaboravila čovjeka, odnosno da u njoj nema nikakva »humana« sadržaja te da predstavlja čistu stranputicu ljudske i umjetničke sudbine. Stoga je i selektorov izbor, za Nevjestića, pravi promašaj. U njegovim ustima to ovako izgleda; »Mislim da takva vrsta likovnosti, ako to možemo tako nazvati, niječe čovjeka i ništa mu ne nudi. Naprotiv, stavlja ga pred prazninu u kojoj je ljudska supstanca posve zanijekana...«

Na stranu karakteristična i novinama posve primjerena efektna smicalica s naslovom koja od brojnih tvrdnji, pitanja i odgovora (o svemu pomalo), upravo ističe ovo Nevjestićevo nezadovoljstvo s Kniferom i koja na stanoviti način krivotvori sadržaj ovoga razgovora jer fokusira pažnju na tek detalj jednoga razgovora. Pa ipak, taj je detalj znakovit.

Nevjestiću ostaje pravo da misli i govori o sebi i drugima što mu je po volji i to je pravo pomalo suvišno isticati jer se o njemu ne može sporiti. O jednom izboru i o jednom umjetniku može se misliti i ovako i onako. Ali obrazloženje i argumentacija tog prava ukazuje na stanovitu rudimentarnu i krajnje nisku teorijsku i prosudbenu razinu koja potvrđuje da se i u Parizu nalaze potvrde naše zadrtosti i naše uskogrudnosti. Ali tvrdoća slikara koji je decenijama pio na izvorima najveće umjetničke slobode moderne i suvremene umjetnosti, toleriranja različitosti i slobodnih transferiranja i razmjena iskustva — blago rečeno — začuđuje. Tijelom »na slobodi«, a duhom i teorijski »kod Ždanova« on rustično prosuđuje neko djelo po matricama »ljudske supstance« sugerirajući njegove humane ili nehumane odlike jednog opusa i pojedinoga djela. Kako se sastojci »ljudske supstancije« mogu u jednom djelu izmjeriti po matrici znane »estetike« (s primjesama političke ideološke) i znanih teorija humaniteta koje su i koštale glave, za Nevjestića nema nikakvih problema. Njemu je u tom smislu sve jasno. Ili ostavlja taj dojam.

Prazna moralka

Ako ostavimo po strani lažni obzir ili mudru šutnju i pohvalimo otvorenost jednoga slikara da progovori o onome o čemu kao čovjek i slikar ima pravo govoriti, u njegovim riječima čitamo nemogućnost da u »toj vrsti likovnosti« ugleda čovjeka i pročita ljudsku sudbinu. Pred »tom vrstom likovnosti« Nevjestić osjeća nelagodu i suprotstavlja (valjda!) svoj stvaralački primjer slikarstva posve suprotnih svojstava; pričljiv, ilustrativan, s vijorećim znakovima — kako su nas uvjeravali — svoje raskošne crtačke darovitosti!

Nema, dakako, nikakva razloga niti opravdanja činiti porednice između dviju neusporedivih ljudskih i stvaralačkih odluka i moralizirati o čovjeku koji živi svoj asketski svijet znaka ili o drugom koji živi svoju raskošnost tragova. To su posve drukčije ljudske i stvaralačke priče. A tvrdnje o izgubljenom ljudskom licu ili izgubljenoj »ljudskoj supstanciji« predstavljaju praznu moralku, kao što je jasno da je Kniferova poetika meandra daleko od Nevjestića (kao i od brojnih drugih) te da mu je strana.

Stoga dovoditi ovo dvoje umjetnika i ljudi u neke nužno nategnute porednice izvan je svakoga smisla. I likovno i — bojim se — ljudski. Iz Kniferovih ustiju nikada nisam »doznao« ništa nepovoljno o svojim kolegama. On živi svoju samoću i posljedice svoje likovne odluke trpi do krajnjih granica živeći na kruhu i vodi. Kušajući u životu svašta, nikada ne dovodeći u pitanje čistoću svojega uvjerenja. Na drugoj strani, bez ikakve osvetoljubivosti, stalno iščekujući opipljive dokaze uspjeha i slave i bogomdane »nenadmašne« crtačke darovitosti o kojoj sam već u svojoj mladosti slušao, nakon, blago rečeno razočaravajuće Nevjestićeve izložbe u Muzejskom prostoru prije nekoliko godina sve daleke glase o vrsnom i »nenadmašnome« crtaču preobratile su se u prava razočaranja. I uostalom, što sa Kniferovim djelom ima onaj koji se zapleo u kapilare svoje bogate flore i faune crteža i u bujnu vegetaciju svojih crtačkih traganja.

Provincija se očito nosi sa sobom i ona doista nije pitanje mjesta, geografije ili sredine u kojoj netko živi. To je, po tvrdnjama umnih ljudi, stanje duha. A na takav jednostavan način govoriti o dehumanizaciji ili formalizmu umjetničkoga djela drugog umjetnika znači pomalo se prisjećati i patronažnih ideoloških kola i njihovih potraga za humanom stranom umjetnosti koja se uglavnom pravdala »ispravnom« tematikom i ispravnim »sadržajima«.

Je li zavist prirodna?

Provincijalizam se nosi sa sobom kao neka limitirajuća svijest koja je zadobila koru stila. Samo, dok je status perifernosti (mjesto rođenja i sl.) statičan, plemenit i karakterno određen svijet, provincijalizam ima pretenziju postati svjetonazor, stav, a vrlo često i zadrtost koja svoju malu usku mjericu snaži moraliziranjem ili tvrdnjama o humanizmu. Bili u tom smislu u Parizu ili u Gačelezima ona se nameće kao oznaka neprosvjećenosti u prosvijećnom svijetu. A zavist je prirodna samo što je štetna za one koji je njeguju. Ona je ono što truje. O izboru Knifera može se dakako misliti različito. Na stranu što se u mnogočemu ne slažem s kolegom i izbornikom, njegov sam izbor pohvalio. Prvo taj je izbor, usprkos nekih dvojbenih i nesretnih izjava (»nema nikoga tko bi u ovom trenutku mogao bolje predstavljati Hrvatsku«) i neke nepotrebne žestine razložna odluka. Taj se izbor treba gledati kao priznanje samoći, radu i ustrajnosti, i on predstavlja pravdu u sredini u kojoj se zadjevice započinju i završavaju izvan ponajmanjeg interesa duha. Taj je izbor raskinuo sa idejom »lansiranja« nekoga umjetnika — toga blentavoga sna kakve sanjaju siromašne zabiti koje uvijek iščekuju čudo! Amerika ili Italija može »lansirati« koga hoće: Pollocka ili Fontanu. Ovdje je riječ o inverziji te moći. Džamonja, Šutej mogu »lansirati« Hrvatsku! Mala je zemlja poput Hrvatske, po umjetnicima i dometima već davno lansirana u Vijeću Europe i Svijeta. Mala je zemlja poput Hrvatske osuđena na velike umjetnike ili je, u umjetničkom smislu jednostavno — nema. Jer niti danas ne znam što je to Bugarska učinila za Christoa, ali naslućujem što je Christo učinio za Bugarsku.

Što je još ne rekavši ipak rekao Nevjestić? Da su, jednostavno rečeno, izbornik, oni koji su ga imenovali, ali i ugledne europske zbirke, muzeji i galerije, izdavači Kniferovih kataloga i monografija i svi oni koji su uočili i protežirali Knifera jednostavno budale te da su se zajedno s njim priklonili dehumaniziaciji ljudskog krajolika ili su ga (s Kniferom) samo uvećali.

To je ipak — malo previše.

Ivo Šimat Banov